BL. ALOJZIJE STEPINAC

stepinac_banner

Sv. mise na čast bl. Alojzija Stepinca i za njegovo što skorije proglašenje svetim slavit će se tijekom cijele pastoralne godine svakog 10-og u mjesecu.

 

Životopis bl. Alojzija Stepinca

Djetinjstvo i mladost
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja, 1898. godine u selu Brezariću u Župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana imenom Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja, 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Rimski student
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi biskup
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane Nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu Zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem Nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”).
Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.
I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Rome, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”
Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, ali kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.
Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd.
Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

 

Komunistički napadi

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom.

Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s pred stavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.

To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike, nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.

Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i sa  stvarnim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945.

Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

 

Montirani sudski proces

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces.

Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana, nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje bio spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišen svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje.

Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenuje ga kardinalom, na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XII. ni u konklave, jer nije bio siguran hoće li se moći vratiti u domovinu, a htio je pod svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Uzništvo i smrt
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama, od kojih je sačuvano oko 700.
U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju, i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.
Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postajali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače, 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom rječniku kaže, “ex aerumnis carceris” – “od zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada, 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa, pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca.
Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor, jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika, kao i zagovornika cijelog hrvatskoga naroda.

Oporuka bl. Alojzija Stepinca (1)
Mojim dragim vjernicima!
Božja providnost u svojim nedokučivim planovima prije mnogo godina htjela mi je povjeriti dužnost pastira vaših duša. Uvjeren sam da je u ono doba u našoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika koji su bili učeniji, kreposniji i zaslužniji nego ja, budući da sam ja onda imao samo 3 i pol godine svećeničkog života i rada i jer sam bio svima nepoznat.
Da se sada, poslije svega što se je dogodilo, upitam: – Zašto je Gospodin upravo mene za ovu službu odabrao? – morao bih se poslužiti riječima sv. Pavla, koje je upravio vjernicima u Korintu: “Što je ludo pred svijetom, odabra Bog, da posrami mudre. I što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami što je jako. I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog. I ono, što nije, da uništi ono, što jest, da se nitko ne hvali pred Bogom“. Od dana kad sam bio izabran za duhovnog natpastira, prođoše mnoge godine, a sve burne i teške i na koncu moj je tjelesni život uslijed toga stradao i zdravlje mi je narušeno. Osjećam da s vama neću dugo biti.
Svjestan sam u dubini svoje duše da nijesam bio bez pogrješaka, a još sam čvršće u to uvjeren kad imam pred očima riječ sv. Ivana: “Ako kažemo da smo bez grijeha, varamo sami sebe i nema istine u nama“. Ako sam bilo kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo načinili, opraštam iz sveg srca. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga razapeli: “Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!“. Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim upraviti vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka. Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.
Smatram to tim nužnijim, što vi, dragi moji biskupljani, sačinjavate dobar dio Hrvatskog Naroda, u kojem mi je Božja providnost dodijelila natpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno i za sve ostale. Među vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi, koji premda su u manjini, dok ovo pišem, dosižu jedva 2% svega pučanstva, ipak su sve učinili, da iz vaših duša iščupaju Ime Božje i da vas – kažu oni – učine sretnima i bez Boga. Ali, predragi vjernici, u času kad napuštam ovaj svijet, o svakom takvu pokušaju ja vam moram kazati što je rekao prorok Izaija: “O moj narode, oni koji te nazivlju blaženim, varaju te i uništavaju put, kojim ćeš ti morati ići“. Zar niste možda čuli što je kazao od Gospodina nadahnuti pjesnik prorok: “Ako Gospodin ne zida kuće, uzalud se trude, koji je grade. Ako Gospodin ne čuva grada, uzalud straža bdije nad gradom.“

Oporuka bl. Alojzija Stepinca (2)
Htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu, koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i uzrokovala da su se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i u buduće. To je sigurno. Svaki pokušaj, da se stvori kultura, civilizacija, blagostanje kojeg naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Stoga i ja, dragi sinovi, opraštajući se od vas, upravljam vam riječi sv. Pavla Filipljanima: “Ustrajte čvrsto u Gospodinu, predragi!” Samo je u Gospodinu zasnovana naša vremenita i vječna sreća. Daleko od Gospodina samo je propast i uništenje.
Zar nije istina, da je i rasipni sin, o kojem piše sv. Evanđelje, mislio naći sreću, ako napusti očinsku kuću? Otišao je od nje bogat, ali kasnije, u kakvu se jadu našao! Rado bi bio utišao glad svoju žirom što svinje jedu, ali mu ga nitko nije davao. Ljudi koji preziru Boga, žele vas, dakle, udaljiti od njega i tako vas sniziti na veoma žalosno stanje. Njihovo je djelo i nastojanje prokleto od Boga, a to je lako razumjeti, jer “Bog se ne da izrugivati”, kako piše sv. Pavao. Na koncu mjesto sreće, koju obećavaju, neće vam moći pružiti ni ono što je čovjeku najnužnije.
Vazda će biti tako, jer je Božja riječ istinita. A i ne može se prevariti. Kaže prorok: “Gospodine, ti si nada Izraelova. Svi, koji te napuštaju, bit će posramljeni, a koji se udaljuju od tebe, bit će zapisani u prah, jer su napustili izvor žive vode, a to jest Gospodina”. Veliki, dobri Bog nije zapustio čovjeka poslije pada u zemaljskom raju, premda je to čovjek zaslužio. Naprotiv, Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga Sina da ga spasi, kako veli Apostol: “Izbavi nas iz vlasti tame i premjesti u kraljevstvo svoga ljubljenoga Sina”. To je kraljevstvo Kristova Crkva, Katolička Crkva, koja je tako stara, kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola. Ona, kako sami znate, ima svoje vrhovno sjedište u Rimu i imat će do svršetka svijeta. Ondje je imao svoje sijelo prvi Kristov namjesnik u upravi Crkve, sv. Petar. Ondje stoluju i njegovi nasljednici, pape. Vi znate, što je Isus rekao Petru: “Ti si Petar i na toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati”.

Ovo je, dakle, vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva!

Oporuka bl. Alojzija Stepinca (3)
Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika!
Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju.
Godine 1941. mi smo se spremali svečano proslaviti 1300-godišnjicu prvih veza Hrvatskog katoličkog naroda sa Sv. stolicom. Svjetski rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju nas uzdrmati u našoj odlučnosti da ostanemo vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti. Moramo ponavljati poput Izraelaca na obalama babilonskih rijeka: “Ako te zaboravimo, Jeruzaleme, neka usahne naša desnica!”
Da među vama bude tko, bilo svjetovnjak, bilo svećenik, koji bi se ma samo na časak pokolebao u ovoj točki, neka mu bude kuća daleko od vaše! Možda ćete reći da odveć strogo sudim? Bio bih vaš najgori neprijatelj, ako bih vam zatajio istinu. Ako govorim ovako, činim to za vaše bolje dobro. Zar Isus nije ostavio opomenu: “Pazite, da vas nitko ne zavede!”
Zaista, biti rastavljen od Krista znači: biti kao mladica odsječena od čokota loze. Sudbina takva pojedinca bit će onakva, kako je opisuje Isus za vrijeme svoje posljednje večere: “Tko ne ostane u meni, izbacit će se napolje kao neplodna mladica i osušit će se. I skupit će je i baciti u oganj, da sagori”. Budite, dakle, vazda vjerni katoličkoj Crkvi, vjerni do groba!
Težak bi bio život u obitelji, kad ne bi bilo majke. Crkva je velika Božja obitelj. Bog je toj svojoj obitelji dao majku, tj. Bl. Djevicu Mariju, Majku Božju, i Majku svih nas.
Dragi moji vjernici, naši su oci i pradjedovi posvuda po našoj domovini gradili crkve posvećene presvetoj Djevici. Njezina je sveta prilika časno stajala kao ures na zastavama naših pređa, kad su oni polazili vojevati “za krst časni i slobodu zlatnu”. Pred njezinim oltarima na koljenima su padali pokornici i raskajani grješnici moleći od Gospodina oproštenje grijeha po zagovoru one, koja je Utočište grješnika.
U nju su polagali svoje pouzdanje naši pređi u svim teškim časovima svoga osobnoga i narodnoga života. Nastavljajte svijetlu predaju vaših otaca!

Oporuka bl. Alojzija Stepinca (4)

Na to vas, uostalom, potiču vrhovni pastiri sv. Crkve. Ako iskrenom i trajnom ljubavlju budete štovali i ljubili Majku Božju, i na vama će se obistiniti što prorokuje nadahnuti mudrac: “Tko časti svoju majku, sličan je onomu, tko sakuplja blago”.

Samo je bezbožni komunizam bio kadar uvrstiti, dapače u školske priručnike, svetogrdne hule protiv Majke Božje. Te sam svetogrdne hule ja g. 1946. za vrijeme poznatog, tzv. procesa osudio i žigosao, a oni su se tim sudskim procesom nadali katoličku Crkvu jednim potezom pera izbrisati iz naše hrvatske Domovine. Ne dao Bog da itko između vas pođe tragom onih zločestih ljudi i napada Majku Božju. Za takva će jadnika vrijediti riječ mudračeva: “Tko ogorčava život svoje majke, proklet je od Gospodina”.

Na koncu, predragi sinci, jer je “Bog ljubav”, kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovijed.

Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga, “koji daje, da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i grješnima”. Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća. Kaže sv. Augustin: “Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio”.

Sjetite se kojom zgodom u svojim molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv! Nadam se, da će mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog stvorio.

Krašić, 28. svibnja 1957.

Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup

 

Poruke bl. Alojzija Stepinca

U vrtlogu Drugog svjetskog rata, prigodom euharistijskog kongresa u Peterancu, u studenome 1940. godine, blaženi Alojzije Stepinac izgovorio je riječi koje i dan-danas odzvanjaju i zaslužuju da ih se čita te o njima razmišlja. Iako su upućene ljudima onoga vremena, njihova je aktualnost zapanjujuća! (1. dio)

Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to traži od nas muževni ponos.

Kakav je duh vremena danas?
Ne priznaje se više nikakav autoritet. Nema, tako kažu, istine, koja bi nadilazila čovječji um. Nema nikakva prekogrobnoga života. Nema zakonitog učiteljstva na zemlji, koje bi moglo sigurno prosuditi što je dobro, a što je zlo, gdje je istina, a gdje je laž. Odatle upravo od pomanjkanja žive vjere i onaj bijesni boj protiv katoličke Crkve, od Boga postavljene učiteljice istine svima ljudima.
Odatle onda npr. i nijekanje roditeljske vlasti i naučavanje, kako to čine komunisti, da djeca nisu dužna pokoravati se roditeljima. Odatle nijekanje nerazrješivosti ženidbe i propagiranje slobodne ljubavi. Odatle prezir dana Gospodnjega. Odatle onda i lakoumna samoubojstva, koja neki luđaci smatraju junaštvom. Odatle nekažnjeno robljenje i pljačkanje naših crkava. Odatle tolika grozna ubojstva ljudi kao da se radi o pilićima. Odatle glorificiranje razvratnosti u kinu i štampi. I tko se usudi usprotiviti takvu duhu vremena i takvu strašnom zlu odlučno prigovoriti, bit će u najmanju ruku smatran čudakom.
A pitam vas, muževi, koji ste prošli mnogo oluja života, nije li sramota za muža da ono što je crno, nazove bijelim, da ono što je ružno, nazove lijepim, da ono što je gorko, nazove slatkim, da ono što je zlo, nazove dobrim samo zato, što je takav duh vremena? Od svega ropstva najsramotnije je i najpogubnije ropstvo uma. A mnogi muževi danas ne vide svoje vlastite sramote kad klipšu za krilaticama razvratnih ljudi, kao da im je Bog progovorio s nebesa na usta proroka.
Nije li dobro prorekao pustinjak Antun, kad je rekao svojim učenicima: Doći će vrijeme, kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga, koji nije lud kao što su i oni, vikat će na njega: – Lud si! – samo zato, što nije lud kao što su i oni.
Ponos, dakle, i čast muža zahtijeva, ne da se ljulja kao trska pred lažnim duhom vremena, nego da stoji čvrst i odlučan, da i pogine za ono, što je upoznao kao istinu. A istina je, da pravoga Boga, Stvoritelja svijeta, i njegov divni zakon ne mogu zamijeniti nikakve zemaljske veličine i lijepe fraze brbljavaca. Sakrament ženidbe i blagoslov koji on donosi sa sobom, ne može nadomjestiti slobodna ljubav. Kršćanski odgoj u obitelji ne može nadomjestiti škola bez Boga. Načelo kršćanske pravde među narodima i državama ne može zamijeniti ili nadoknaditi načelo surove sile i mržnje.
Sramota je, dakle, za muža, da sagne koljeno pred lažju vremena u kojemu živi. Budite zato pravi muževi!

Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer konačna pobjeda ipak ne pripada njemu, nego Bogu! Ljudski sudeći, nije onoj trojici junačkih mladića bilo spasa, kad su uskratili poslušnost i nisu htjeli pokleknuti pred zlatnim, ali mrtvim bogom Nabukodonozorovim pa su zato bili bačeni u ražarenu peć. Ali njihova vjera u živoga Boga bila je neslomljiva. I on ih je izbavio. Izbavio tako, da im ni vlas na glavi nije izgorjela u strašnom ognju, jer stoji pisano: „Ja sam Gospodin i nema drugoga!“ A jer je apsolutni Gospodar svega, zato mora uvijek biti pobjednik.
Zapamtite, dakle, dobro! Kako god prošli ratovi i revolucije što ih proživljavamo, kako god prošlo orijaško rvanje u svijetu, posljednji pobjednik bit će Gospodin Bog… Ima li, dakle, smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i za njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom. Stojmo, dakle, na to nas upućuje zdrav razum! Stojmo, dakle, čvrsto uz onoga koji je Gospodin sadašnjosti, kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne!
Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to zahtijeva konačno i prava ljubav prema samomu sebi i domovini. Ako je Bog, kao što jest, apsolutni Gospodar svega, može li On, koji je vječna pravda, dopustiti da se trajno i nekažnjeno gazi njegov sveti zakon? Nije zato bez razloga zavapio prorok : “Jao vama, koji zlo zovete dobrim, a dobro zlim. Koji tminu zovete svjetlom, a svjetlo tminom, koji gorko zovete slatkim, a slatko gorkim!” Kakvu nadu, pitamo vas, kakvu nadu mogu da još imaju oni koji su ostavili izvor života – Boga, i priklonili se laži prolaznoga vremena, koje je sve istinske vrednote života zanijekalo? Budite uvjereni da će svaki koji zanemari Boga i prikloni se lažnom duhu vremena i zlu koje ono sije, prije ili kasnije iskusiti što znači riječ prorokova: “Znaj i vidi, kako je zlo i kako je gorko, što si ostavio Gospodina Boga svoga, i što nema straha njegova u tebi, veli Gospod nad vojskama!”
Došlo, dakle, što mu drago u ovim žalosnim vremenima, mi nećemo nikada sagnuti koljena pred zlom koje se širi, pred lažnim duhom vremena koje je protivno Bogu. To traži od nas muževni ponos, to traži od nas Bog, to traži prava ljubav prema samomu sebi i domovini, koja ne računa s trskama nego s pećinama, s muževima, koji su na mjestu. Prije nego je vođa Izraelaca Jozua imao ući u obećanu zemlju, da se ne bi uplašio naočigled pogibelji, reče mu Gospod: “Ohrabri se i budi jak!” I ja vam dovikujem na domaku oluje koja prijeti čitavom svijetu: Ohrabrite se i budite jaki u vjeri, koju očevi vaši ispovijedaju već 1300 godina! Ostanite vjerni Bogu i njegovu zakonu, da uđete jednom u zemlju živih i da postignete krunu vječnoga života, koju je Bog obećao onima koji budu vjerni do smrti njemu, Stvoritelju i Gospodaru svijeta.
Propovijed u Peterancu, 17. studenoga 1940. godine

 

Govor nadbiskupa Stepinca pred jugoslavenskim komunističkim sudom (1. dio)

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz “optuženi Stepinac”. Ali nitko nije toliko naivan da ne bi znao, da iza toga “optuženoga Stepinca” sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolit i predstavnik Katoličke crkve u Jugoslaviji.
Sami ste toliko puta apelirali na ovdje prisutan kler da kaže da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac. Već 17 mjeseci se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

 

„Prekrštavanje” pravoslavaca
Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tom neću opširnije govoriti, nego velim da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih Srbi htjeli ubiti, zato što otežu s prijelazima.
Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, što sam tražio prazni pravoslavni manastir, nekoć naš pavlinski, u Orahovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost, da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

Vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda nisam li smatrao izdaju Jugoslavije dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8 do 9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

 

Alojzije Stepinac liječnicima: Abortus je teško zlo i upravo vi trebate biti prvi u borbi protiv njega! 

Vrlo poštovani gospodine!

Svijest odgovornosti pred Bogom kao duhovnog poglavara, ljubav prema narodu, iz kojega sam nikao i pijetet prema domovini potiče me, da se na Vas, vrlo cijenjeni gospodine, kao i na Vaše ostale liječničke drugove obratim s nekoliko riječi u pitanju, koje ne samo da duboko zadire u ljudsku savjest, nego je od golemoga značenja za čitav narodni život.

To je pitanje abortusa koji je zauzeo toliki mah u našoj domovini, da pomalo dobiva karakter pravog narodnog samoubojstva. To narodno zlo možete Vi po naravi svoga zvanja najuspješnije da pobijate. I upravo u toj činjenici opravdan je i ovaj moj apel na Vas.

Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu

opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti da on bude nešto drugo nego što u istinu jest i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimično ubojstvo čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grješno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za sticanjem.

Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama i teško ranilo stablo narodnog života u naše doba.

No, dok pred one koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja, iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenljive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo. Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života nanio porok pobačaja. Stoga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda. Upravo stoga, s druge strane, ni časom ne sumnjam, da će mnoga gospoda kojima je upravljeno ovo pismo, prožeta visokom vjerskom i etičkom svijesti, u plemenitosti svoje duše osjetiti, kako su moje riječi istinite i opravdane.

U svijesti dakle velike odgovornosti pred Bogom, u ljubavi prema narodu mome i domovini, koja je u meni jača od svakog ljudskog obzira i u dubokoj nadi, da će moje riječi biti primljene onom ljubavlju, kojom sam ih pisao, obraćam se evo na Vas, vrlo poštovani gospodine, kao liječnika, te vas molim, da u okviru svoga znanja, gdje je (uz religioznu pouku) dana najveća mogućnost borbe protiv pobačaja, poradite što intenzivnije oko toga, da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane.

Neka Vas u tom plemenitom nastojanju vode visoki motivi istinske i prave ljubavi prema narodu i visoka etička svijest, koja izvire iz duboko ukorijenjene religiozne spoznaje vječnog zakonodavca i neuklonjive sankcije njegova zakona, koja nikad neće izostati, pa ni onda, kad su pobačaj možda odobrili ili prelaze šutke preko njega ljudski zakoni.

U Zagrebu, 10. siječnja 1940.

Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački

 

Govor nadbiskupa Stepinca pred jugoslavenskim komunističkim sudom (2. dio)

Prava Hrvatskog Naroda

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju, osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktička baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.
Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti?
Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.
Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simovića u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi ili ova u Zagrebu?
Dapače, i godine 1943., i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu, ni po međunarodnom, ni po općeljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!
Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom, ili ako sam primio pisma koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.
Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti ništa protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti, nego i umrijeti.

Govor nadbiskupa Stepinca pred jugoslavenskim komunističkim sudom (4. dio)
Naše katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja!
Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno.
Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.
Otete su zgrade nekim redovnicima u Bačkoj, neke crkve u Splitu su, ne znam jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Svetom Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju.
No, materijalno pitanje, to je najzadnji problem. Bolna je točka ovo. Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zaprešiću.
Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače, vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: “To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati”. Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.
Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi.

 

Govor nadbiskupa Stepinca pred jugoslavenskim komunističkim sudom (5. dio)

Napad na vjerske istine

Evo, da razumijete zašto smo se borili: još jedno tri do četiri primjera slobode. U školskim udžbenicima tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao.

Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da će izletjeti iz škole. Ja vam kažem, gospodine državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena. Krist je temelj kršćanstva.

Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je apsurd! Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je apsurd! Za Majku Božju kaže se u knjigama da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam? Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda doli netko, da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: “Nema čovjeka u ovoj državi kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi“.

Na ostale optužbe kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim, da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće. Neka se ne misli, da ja hoću rat.

Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Svetom Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati što im je dužnost, i neće se trebati tražiti svećenike, da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

 

Govor nadbiskupa Stepinca pred jugoslavenskim komunističkim sudom (6. dio)

Komunistička partija

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju. Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome da radnici dođu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.
Ja završavam: uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sveta Stolica. A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.
(Govor nadbiskupa Stepinca pred jugoslavenskim komunističkim sudom, 3. listopada 1956.)

Nap.: Presuda jugoslavenskih komunističkih vlasti protiv nadbiskupa zagrebačkoga Alojzija Stepinca izrečena je 11. listopada 1946. Nadbiskup je proglašen krivim i kažnjen zatvorom s prisilnim radom u trajanju od 16 godina i gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Presuda je pobijena nakon pada jugoslavenskog komunističkog režima i obnovom hrvatske države, odlukom Hrvatskoga sabora godine 1992.

 

Propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca na proslavi 15. obljetnice smrti  Ivana Merza, 1943. u Zagrebu, u crkvi katedralne Župe Sv. Marije (1. dio)

Sveci nad cezarima

U jednoj crkvi stoje poredani s jedne i s druge strane veliki kameni kipovi preko 2 m visoki. Jedan od tih kipova predstavlja sv. Mavru, drugi sv. Inocencija, treći sv. Ivana Krstitelja, četvrti sv. Petra apostola, peti sv. Pavla, šesti sv. Andriju apostola, i tako redom. Pod svakim od tih velikih kipova nalazi se sagnut jedan lik na koji je dotični svetac stupio nogom. Kažu da su to likovi cezara koji su mučili te ljude. A što su umjetnici htjeli zapravo izraziti tom svojom umjetnošću? Ništa drugo, nego da su sveci nad cezarima. Da oni koji usrećuju narode nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi kreposti, kršćanskog savršenstva.

To bih vam želio staviti na srce kad slavite spomen na jednog mladog čovjeka, koji je nastojao slijediti poziv sv. Pavla apostola prvim kršćanima: “Budite sljedbenici moji, kao što sam i ja Kristov!”(1 Kor 4,16).

Bezbošci – kao prah koji raznosi vjetar s lica zemlje

Možda nam nitko nije dao bolju definiciju pojma sveca nego što ga nalazimo u prvome psalmu u Svetom Pismu: “Blažen čovjek, koji ne ide po savjetu bezbožničkom, i na putu grješničkom ne stoji: i u opakom društvu ne sjedi. Nego je u zakonu Gospodnjem volja njegova; i o zakonu njegovu razmišlja dan i noć. On je kao stablo zasađeno kraj vode što teče; koje donosi rod svoj u svoje vrijeme. Kojemu lišće ne otpada, i što god radi, u svemu uspijeva. Nisu takvi bezbošci, nisu takvi: nego su kao prah, koji raznosi vjetar s lica zemlje.” (Ps 1, 1-4).

Što je ostalo, recite mi, od svih djela silnoga Džingiskana, Sulejmana, Nerona, Bajazita i kako su se sve zvale te veličine? Ništa drugo do šaka praha kojem možda ni u grobu ne daju mira kletve i suze milijuna ljudi smrvljenih samo radi pohlepe za slavom i zemaljskim blagom tih toliko čuvenih osvajača ili opakih vladara. Što je ostalo od svih toliko razvikanih političkih demagoga širom svijeta? Bijedna uspomena da su nekada bili i da od svega njihova rada nikakve koristi.

 

Propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca na proslavi 15. obljetnice smrti  Ivana Merza, 1943. u Zagrebu, u crkvi katedralne Župe Sv. Marije (2. dio)

Veličina svetaca je u primjeru na zemlji i u zagovoru na nebu

Pogledajte s druge strane svetačke likove, koje nam Crkva stavlja pred oči. Pogledajte jednoga sv. Benedikta, jednoga sv. Dominika, jednoga sv. Franju Asiškog, jednoga sv. Igancija Loyolu, sv. Vinka Paulskoga, sv. Ivana Boska, sv. Franju Saleškoga, sv. Ivana Arškoga, sv. Tereziju Veliku, sv. Tereziju od Malog Isusa, sv. Francisku Chantal, sv. Klaru.

Ali što da dalje nabrajam? Jer, kojega god bih vam još stavio pred oči, a ne znamo im svima ni broja, za svakoga bi se mogle ponoviti riječi Svetoga Pisma: “On je kao stablo zasađeno kraj vode, što teče: koje donosi rod svoj u svoje vrijeme. Kojemu lišće ne otpada: i što god radi, u svemu uspijeva!”

U čemu je taj rod, pitat ćete me, u čemu je veličina svetaca u povijesti čovječanstva? U primjeru na zemlji, u zagovoru na nebu!

Sveci su duboko urezali brazde u životu čovječanstva

Primjer na zemlji! Malena stvar, zar ne? Da, ali samo za one, koji površno gledaju stvari. I korijen stabla, o kojemu govori Sveto Pismo, sakriven je pod zemljom. Za površnog promatrača, dakle, bez značenja i koristi. I donji dio stabla nije baš lijep, niti izgleda puno vrijedan. I, kad dođe zima, izgleda da je stablo umrlo.

Ali, pogledajte sada u mjesecu svibnju kad se rascvate jabuka, kruška, trešnja, vinova loza. Kakav divan cvat! Pogledajte u jeseni kad se grane svijaju pod teretom slasnih  plodova. Samo budala će reći da je korijen i donji dio stabla bez koristi.

To isto zapažamo i u životu svetaca kroz povijest čovječanstva. Svi odreda zakopani u svijetu, bilo u tišini samostanskih zidina, bilo inače. Od svijeta većinom smatrani nerazboritima, ludima radi svoga bijednoga odijela, stana, hrane, bdijenja, bičevanja, posta. Ali povijest svete Crkve, a i objektivna svjetska povijest, svjedoči da nitko, pa ni najveći državnici svijeta, nisu tako duboko urezali brazde u životu čovječanstva i donijeli toliko koristi ljudskome društvu kao jedan sveti Franjo, Dominik, Ignacije, Benedikt, Vinko, Terezija i tako redom.

Jer njihov naoko bijedan život bio je sjajan primjer i poticaj milijunima duša da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru časti i slasti ovoga svijeta (a to je uvijek razlog sukobima u svijetu) i da, posvetivši se Bogu, rade na dobrobit bližnjih svojih, na dobrobit čitavog čovječanstva.

Propovijed nadbiskupa Stepinca na svetkovinu Sv. Vlaha u Dubrovniku, 3. veljače 1941. godine (1. dio)

Tradicionalna, vjekovna svečanost Sv. Vlaha, koja se svake godine na ovako svečan način slavi u ovom našem starodrevnom Dubrovniku, mogla bi se površnom promatraču našeg doba pričiniti kao nešto preživjelo, suvišno, neumjesno. Čovjek naime naših dana kao da ne pozna drugo nego ono što dohvati svojim tjelesnim osjetima. Za njega je dobro samo ono što godi njegovim tjelesnim očima. Za njega je istinito samo ono što godi njegovim niskim strastima. Čovjek naših dana je poput leptira, koji nemirno vrluda od cvijeta do cvijeta, a da na koncu ostane praznih rukava. Čovjek duha ide dublje. On je poput pčele, koja ide u dubinu cvijeta, da izvadi iz njega ono što je najbolje i najslađe, istinsku hranu i istinski miris meda.

Za čovjeka duha, svetkovina Sv. Vlaha je ne samo simbol prošle slave i veličine grada Dubrovnika, nego i živi izvor vaše životne snage kroz vjekove. I što je sv. apostol Pavao upravio na adresu svojih Filipljana, to možemo i mi reći vama, koji ni u ovim najžalosnijim danima ljudske historije niste mogli dozvoliti da se prekine tradicija Sv. Vlaha: “Uostalom braćo, što je god istinito, što je god ugledno, što je god pravedno, što je god čisto, što je god milo, što je god slavno, ako je koja krepost i ako je koja pohvala, to mislite.” (Fil 4, 8). Svetkovanje dana Sv. Vlaha za vas je postulat katoličke istine, postulat pravde, postulat časti i ponosa.

Kako god se naime redali događaji u svijetu, kako god se mijenjali nazori čovječanstva, iznad svega stoji stalno i nepomično Stvoritelj svijeta. On se ne mijenja ni za režima demokracije, niti za režima diktature, ni za režima liberalizma, niti za režima apsolutizma. Njegov režim, režim Boga Stvoritelja, izražen u Dekalogu i evanđelju, pristaje kao nijedan drugi za sva vremena, za sve nacije, za sve prilike, za sve okolnosti.

Najizrazitiji predstavnici toga Božjega režima jesu sveci, sveci poput sv. Vlaha, zaštitnika vašega grada. Pod blagotvornim se uplivom toga Božjega režima razvijala sva velika i slavna prošlost vašega grada. U katoličkoj nauci, u Kristovom evanđelju, za koje je položio život sv. Vlaho, primali su svoju inspiraciju veliki pjesnici, učenjaci, umjetnici i pisci ovoga grada. Nalazili su državničku mudrost veliki državnici starodrevne Dubrovačke Republike. Crpili su svoju snagu vrli pomorci i junaci minulih vjekova. Nalazili su svoju utjehu i zadovoljstvo duše marni poljodjelci i obrtnici. Ta se istina ne da oboriti praznim frazama sadašnjice ni nadoknaditi mizernim ljudskim reformama.

 

Stepinčeva propovijed na blagdan Krista Kralja prigodom zavjeta Zagrebačke nadbiskupije, u Zagrebu, 29. listopada 1944. (1. dio)

Dragi moji vjernici!

Veliki je jauk napunio jednom zemlju egipatsku. Bilo je to one noći kad je anđeo pomora pogubio sve prvorođence u zemlji egipatskoj, kako mu je naložio Gospodin. Ostali su pošteđeni samo prvorođenci u kućama, koji su dovratnici bili poškropljeni krvlju janjetovom, kako je Gospodin naredio slugi svome Mojsiju: „Krv po kućama, u kojima stanujete, bit će vam zaštitni znak. Kad vidim krv, proći ću vas. Među vama ne će biti pomora, kad stanem ubijati u zemlji egipatskoj.“ (Izl 12,13)

Danas ne jauče Egipat, nego jauče čitava kugla zemaljska. Padaju ne samo sitna djeca, nego padaju i očevi i majke, odrasli mladići i djevojke, starci i starice, baš kao da su se približila ona grozna vremena o kojima govori Knjiga Otkrivenja sv. Ivana Apostola. A što da se i čudimo tomu? Bog je tako dugo opominjao ludog faraona, no sve su opomene ostale uzaludne. Gospod je kao najzadnje sredstvo upotrijebio pomor prvorođenaca čitavog Egipta. Europa se je, zahvaljujući blagotvornom uplivu Kristova Evanđelja, podigla, kao nijedan drugi kontinent, do najvišeg stupnja kulture i materijalnog blagostanja. Ali, onamo od francuske revolucije, a napose zadnja četiri desetljeća, usprkos svim opomenama koje Gospodin upravlja preko svete Crkve, čuvarice božanskih istina, Europa je, a s njom i ostali svijet, gazila i ruglu izvrgavala Evanđelje Kristovo. Europa je nastojala riješiti se svih obveza Evanđelja i zamijeniti ga izumima bijednoga ljudskog razuma. Sada žanje plodove svojih nastojanja. Anđeo pomora obilazi već šestu godinu Europom i čitavim svijetom i kosi kosom smrti dalje, usprkos svemu plaču i jauku, koji se razliježe zemljom. I naša draga Hrvatska plače. Plače za mnogim svojim sinovima i kćerima, koji u naponu snage ostaviše život.

Sve je to razlog da smo odlučili potražiti sredstvo, koje bi anđela smrti zaustavilo na njegovu pohodu kroz našu dragu domovinu. A to je, dragi moji vjernici, Presveta Krv Gospodina našega Isusa Krista i zagovor Presvete Bogorodice, koje krv kola u žilama našega Otkupitelja. Odlučili smo se na jedan zavjet, da umilostivimo Božju pravdu, da bi nas poštedjela od daljnjeg razaranja i uništavanja i da bi se naš narod iskreno vratio k Bogu, bez kojega bi bio osuđen na propast. Polažemo danas zavjet, da ćemo ispuniti neispunjeni zavjet hrvatskog sabora za izgradnju kapelice Presvete Krvi Isusove u Ludbregu; da ćemo tu Presvetu Krv na posebno svečani način kroz prvih pet godina štovati u svim crkvama naše Nadbiskupije, gdje se vrši nedjeljno bogoslužje; a u čast Presvete Bogorodice kroz pet godina jednom u godini održati svečane ophode sa službom Božjom u svakom pojedinom crkvenom kotaru, gdje ima crkva ili kapela posvećena Majci Božjoj.

 

Stepinčeva propovijed na blagdan Krista Kralja prigodom zavjeta Zagrebačke nadbiskupije, u Zagrebu, 29. listopada 1944. (1. dio)

Budimo iskreni!

Veliki će dio ljudi možda samo žalno mahnuti rukom kad čuje za jedan zavjet. No mi se tomu nećemo puno čuditi. Jer ljudi slabe ili nikakve vjere, kakve danas susrećemo u svijetu, ne postavljaju svoju nadu u Boga, nego u svoj razum i svoje mišice, kako govori Sv. Pismo: “Jedni se uzdaju u kola, drugi u konje: a mi zazivljemo ime Gospoda, Boga našega.” (Ps 20,8) Da! Mi svoju nadu polažemo u Presvetu Krv našega Otkupitelja i u zagovor Njegove Presvete Majke. A razlog je taj, što nas Gospodin Isus Krist i Njegova Sveta Majka najiskrenije ljube i što nam jedini mogu pomoći.

Znate li što je rekao Gospodin svojim apostolima: “Od ove ljubavi nitko nema veće, da tko položi život svoj za prijatelje.” (Iv 15,13) A te riječi proveo je Isus u djelo kada je položio život svoj ne samo za svoje prijatelje, nego i za svoje neprijatelje, kako je sam govorio umirući na križu: “Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine!” (Lk 23,34) Zato mi ne vjerujemo, Isuse, da Ti ne bi imao smilovanja s nama, koji si za nas prolio prve kapi svoje Presvete Krvi već kao maleno dijete prigodom svoga obrezanja. Zato mi ne vjerujemo, Isuse, da ne bi imao sada smilovanja s nama Ti,  koji si se radi nas krvavim znojem znojio na Maslinskoj gori. Zato mi ne vjerujemo, Isuse, da ne bi sada u našoj nevolji imao smilovanja s nama Ti, koji si dopustio da Tvoja Presveta Krv teče pod strašnim bičevima rimskih vojnika radi naših grijeha. Zato mi ne vjerujemo, Isuse, da ne bi sada u našoj nevolji imao s nama smilovanja Ti, koji si dopustio da Ti strašna trnova kruna istisne zadnju kap krvi iz svete glave radi naših grijeha. Zato mi ne vjerujemo, Isuse, da ne bi sada u našoj nevolji imao s nama smilovanja Ti, koji si dopustio, da ti radi naših grijeha grozni čavli istisnu zadnju kap Presvete Krvi iz ruku i nogu, kad su Te razapinjali na križ. Zato mi ne vjerujemo, Isuse, da ne bi sada u našoj nevolji imao s nama smilovanja Ti, koji si dopustio da ti radi naših grijeha već mrtvome istisne vojnik kopljem iz Presvetog Srca zadnju kap Krvi.

Kad se Albuquerque, osvajač Indije, nalazio u najstrašnijoj oluji na moru, i kad je svaka nada bila izgubljena, uzeo je na ruke dijete koje se nalazilo na brodu, podigao ga prema nebu i zavapio: – Oče nebeski, mi smo grješnici i zaslužili smo smrt! Ali ovo dijete nije ništa krivo. Oprosti radi njega nama krivcima! Bura se stišala, brodovlje je bilo spašeno.

I mi, Oče Nebeski, priznajemo svoju krivnju. Teško smo Te uvrijedili i zaslužili smo da nas kazniš. Ali nam oprosti, molimo Te, radi Krvi svoga ljubljenoga Sina Isusa Krista, koju je on iz ljubavi prema nama prolio na drvu križa. Oprosti nam, radi Njegove presvete krvi,  “koja bolje vapi nego Abelova.” ( Heb 12,24)

Stepinčeva propovijed na blagdan Krista Kralja prigodom zavjeta Zagrebačke nadbiskupije, u Zagrebu, 29. listopada 1944. (3. dio)

A da naša molitva, dragi moji vjernici, bude uspješnija, zavjetujemo se danas, da ćemo kroz pet godina na posebno svečani način svake godine iskazati čast Presvetoj Djevici i Bogorodici Mariji. Nju uzimamo za svoju posrednicu kod Boga. Imamo zato itekako veliki razlog. Jer, kako lijepo veli blaženi Ljudevit-Marija Grignion: “Bog Otac dao je svog Jedinca samo po Mariji”.

Uza sve uzdisaje patrijarha, uza sve molitve proroka i svetaca Staroga zavjeta kroz četiri tisuće godina da dobiju to blago, Marija ga je jedina zaslužila i našla milost pred Bogom svojim žarkim molitvama i svojim velikim krepostima. Budući da je svijet bio nedostojan, veli sv. Augustin, primiti Sina Božjega neposredno iz Očevih ruku, Otac ga je dao po Mariji, da ga svijet primi od nje.

Sin se Božji utjelovio za naše spasenje, ali u Mariji i po Mariji. Zato nam je njezin sveti zagovor kod Boga potrebniji negoli korica kruha u ovim preteškim vremenim. Jer, veli isti blaženik: “Ako je već Mojsije snagom svoje molitve zaustavio srdžbu Božju nad Izraelcima tako uspješno, da se ovaj previsoki i neizmjerno milostivi Gospodin nije mogao suprotstaviti, nego je na neki način molio Mojsija, da mu pusti iskaliti srdžbu i kazniti onaj buntovni narod; koliko li onda veći pojam moramo imati o molitvi ponizne Marije, dostojne Majke Božje, koje je molitva moćnija kod Boga od molitava i zagovora svih anđela i svetaca na nebu i na zemlji?…“

Marija je proizvela s Duhom Svetim najveće djelo, što ga je ikad bilo ili će ga biti: rodila je Boga-čovjeka; i Ona će dosljedno proizvesti i najveće stvari u zadnja vremena. Njoj je pridržana tvorba i odgoj velikih svetaca, koji će biti pri koncu svijeta, jer samo ova izvanredna i čudesna Djevica može proizvesti u zajednici s Duhom Svetim osobite i izvanredne stvari.
A zar te riječi blaženog Grigniona, napisane prije više od četvrt milenija, ne potvrđuje sama Majka Božja svojim posljednjim ukazanjem u Fatimi,  koje je proizvelo takav preokret u dušama golemog broja ljudi? Učinimo dakle sve što je u našoj moći, da prodičimo Svetu Djevicu i Bogorodicu Mariju u našoj domovini, a uz Njezinu pomoć, da što više proslavimo i Presvetu Krv Našega Otkupitelja.

Naš trud, dragi moji vjernici, ne može biti uzaludan! Zato nam jamče riječi Gospodina našega Isusa Krista: “Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima, i koji traži, nalazi, i koji kuca, otvorit će mu se. Ili, koji je među vama čovjek, u koga ako zamoli njegov sin kruha, zar će mu dati kamen? Ako dakle vi, koji ste zli, znadete dobre dare davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš, koji je na nebesima, dati dobra onima, koji ga mole! “(Mt 7,7-11)

 

Stepinčeva propovijed na blagdan Krista Kralja prigodom zavjeta Zagrebačke nadbiskupije, u Zagrebu, 29. listopada 1944. (4. dio)

Nakon propovijedi je preuzv. gosp. nadbiskup dr. Alojzije Stepinac s propovjedaonice u ime Zagrebačke nadbiskupije položio sljedeći zavjet:

„Svemogući vječni Bože, oprosti nam po zagovoru svetoga i bezgrješnoga Srca Majke Božje naše grijehe i kazne koje za njih zaslužujemo, iskaži nam svoje milosrđe i odvrati od nas nevolje koje nas biju. Sačuvaj nas i naš narod od teških nevolja i propasti, a mi Ti se zato obvezujemo i zavjetujemo:

  1. da ćemo svom dušom i svim sredstvima poraditi oko toga da se ostvari neostvareni do sada zaključak Hrvatskoga sabora, u Varaždinu godine 1739., da će sagraditi kapelicu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu na spomen i promicanje štovanja predragocjene Krvi Kristove prolivene na križu za naše spasenje, a za koji je zaključak Hrvatskome saboru dao poticaj čudesni događaj koji se – kako se pobožno drži – zbio poslije podizanja u sv. misi u Ludbregu godine 1411.
  2. obvezujemo se i zavjetujemo, da ćemo se kroz pet godina svake prve nedjelje u mjesecu rujnu, kad se u Ludbregu drže proštenja i svečanosti u čast presvete Krvi, po cijeloj Nadbiskupiji zagrebačkoj u pojedinim župnim, redovničkim i inim crkvama, gdje se vrši nedjeljno bogoslužje, održati bogoslužja, svečanosti i govore u čast presvete Krvi i pozvati vjernike da im u što većem broju prisustvuju
  3. obvezujemo se i zavjetujemo, da će se po cijeloj našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji kroz pet godina jedanput u godini u ljetnim mjesecima održati svečane procesije, govori, mise u čast Bl. Dj. Marije i to u svakom crkvenom kotaru ili kraju u jednoj crkvi ili kapelici posvećenoj Bl. Dj. Mariji ili gdje se nalazi njezin kip ili slika, kako se to dogovore dušobrižnici onoga crkvenoga kotara ili kraja

O milosrdni Bože, ovo svoje obećanje i zavjet smjerno podastiremo pred Tvoje Veličanstvo, čvrsto se uzdajući da ćeš uslišati naše molitve, po zagovoru svetoga i bezgrješnog Srca Marijina prema riječima našega Spasitelja: Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima, i koji traži, nalazi, i koji kuca, otvara mu se. (Lk 5,9-10). Amen.“

 

Tip valjana čovjeka nije ni “lijevi“ ni “desni“, nego onaj koji Božje zapovijedi vrši! (1)

Nadbiskup je započeo pričom o Diogenesu, grčkom filozofu koji je usred bijela dana sa svjetiljkom u ruci obilazio atenskim trgom i na pitanje što traži, odgovarao: “Tražim ljude!”, te nastavio:

Mislite li da bi Diogenes, kad bi kojim slučajem bio danas živ i znao što je Krist dao čovječanstvu, mislite li, da bi njegov sud bio povoljniji o današnjem čovječanstvu, negoli je bio o njegovim suvremenicima? Mislim, da ne bi, nego, naprotiv, bio bi sigurno mnogo stroži s obzirom na ono što je primilo od Boga, ali i proigralo, čovječanstvo naših dana.

Sigurno je da danas teško osjećamo nestašicu odjevnih predmeta. Teško osjećamo nestašicu hrane. Teško osjećamo nestašicu stanova. Silno osjećamo potrebu mira. Ali vjerujte mi, drage akademičarke i akademičari, ništa tako teško ne osjećamo kao nestašicu dobrih, valjanih ljudi. Jer kad bi svi ljudi bili valjani, kako treba, brzo bi jenjala kriza prehrane. Kad bi svi ljudi bili valjani, kako treba, brzo bi prestala kriza stanova. Kad bi svi ljudi bili valjani, kako treba, brzo bismo osjetili izobilje odjevnih predmeta. Nije problem materija, nego je problem čovjek…

Jer znate li, drage akademičarke i akademičari, znate li, kako izgleda valjan čovjek, za kojim toliko uzdišu? Za kojim uzdiše i Crkva i domovina? Tip valjana čovjeka nije ni farizej, ni carinik, nije ni mason, ni boljševik, nije ni kapitalist, ni proleter, nije ni “drug”, ni “drugarica”, ni demokrat! Nego je tip valjana čovjeka, kakva treba i očekuje kao ozebao sunce i Crkva i domovina, onaj, kojega nam predstavlja ne ljudska, nego Božja mudrost riječima: “Boga se boj i zapovijedi njegove vrši; to je potpun čovjek”.

Eto, na tome se lomi sve! Sasvim su besmisleni i najljepši programi, prije nego se sagne ponizno glava, pa bila i najučenija, pred Stvoriteljem svijeta!…

A ako, katoličke akademičarke i akademičari, ako osobni Bog živi, kao što živi, ono nam se samo nameće pitanje: “Tko da se boji tebe, o kralju sviju naroda?” I kamo drugamo, nego u ludnicu spadaju svi oni koji bi htjeli teoretski priznati Boga, a život na zemlji udesiti potpuno prema hirima svoga srca? “Boj se Boga!”, govori Sv. pismo. Boga se boj i zato vrši njegove zapovijedi! I nisu li mnogi i premnogi katolici krivi da je došlo do ovoga žalosnoga stanja stvari na zemlji, do kojega je došlo? Žive tako da ometaju rad Crkve i sramote kršćanstvo danas, kad više nego ikada osjećamo potrebu onoga kršćanstva iz apostolskih vremena, kad nije bilo ni bogataša ni siromaha, “ni Židova, ni Grka”, nego su svi bili “jedno srce i jedna duša”.

 

Tip valjana čovjeka nije ni “lijevi“ ni “desni“, nego onaj koji Božje zapovijedi vrši! (2)

Katoličke akademičarke i akademičari! Nikada zato nije bila vaša odgovornost tako velika kao što je danas. Ako smo iskreni, moramo reći, da je staro poganstvo u poredbi s poganstvom našega doba još uvijek bilo bolje. Jer staro je priznavalo potrebu kakvih-takvih bogova i oltara. Novo obožava samo sebe, sam smrad u kojemu se valja. Staro je imalo bar neko poštivanje prema obitelji, novo pozna samo “druga i drugaricu“, koje slučaj privodi i razvodi kao pse. Staro je poznavalo kakvo-takvo pravo, moderno pozna samo silu kao izvor svega prava.

Jer smo tako duboko pali, zato treba i izvanrednih srdaca i duša, koje će pomoći spašavati čovjeka i civilizaciju. Ali mi, dakako, gradeći samo na onom temelju, kojega je Bog označio. Treba junačkih duša! Jer ovo naše vrijeme, kako je to lijepo rekao L’Osservatore romano u jednom članku, “nije vrijeme redovite administracije, nego izuzetak, u kojemu se zahtijeva plemenština i to radikalna, herojske geste, pa čak, ako hoćete, i ludost svetaca, pred kojim će svijet ostati zapanjen nad preobražavajućom snagom Crkve.“

U tim časovima velike kršćanske revnosti Duh Sveti je na poseban način budan i prisutan među nama. Zastrašujući primjer Ananije i Safire, koji su lagali Duhu Svetome, htijući se prilagoditi nekom srednjem putu, može nam svima biti tragičan znamen, da će kršćanina, koji ne zna biti kršćanin na visini, stići kazna Božja…

Prave i čestite ljude stvara strah Božji. A takvih treba mnogo. Vrlo mnogo ih treba i domovina i Crkva. Preko njih će se onda blagoslov Svemogućega izlijevati posvuda. Zacijelit će brzo rane koje je zadao ovaj rat. Izgradit će se brzo porušene kuće, crkve, škole i mostovi. Zavladat će opet žuđeni mir u obiteljima i cijelom narodu.

 

“Blaženi koji su žalosni jer će se utješiti”

Blaženikova propovijed u zagrebačkoj katedrali, 1. studenog 1942. (1. dio)

Braćo! Kad je arkanđeo Rafael dočekao da se predstavi starcu Tobiji kao pratilac njegova sina za daleki put, pozdravio je slijepog starca riječima: “Da je radost vazda s tobom!” A starac žalostan što ne vidi sunca Božjega, odgovara mu: “Kakva da je radost sa mnom, koji sjedim u tami i svjetlosti nebeske ne vidim!” (Tob 5, 11-12). Nešto slično mogli bismo i mi govoriti danas, kad je plač i jauk baština manje-više cijelog čovječanstva.

Pogledajte tužna lica one tisuće djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca, ni za majku. Sjetite se onih mnogih zaplakanih majki koje tragaju za izgubljenom djecom. Sjetite se suza rastavljene braće i sestara, silom rastavljenih bračnih drugova, popaljenih sela i gradova, toliko uništenih i razorenih dobara. Zvuči dakle neobično, što se danas čita u Evanđelju na blagdan Sviju Svetih: “Blaženi koji se žaloste, jer će se utješiti!” (Mt 5,4).

No, tko pozna vrijednost zemaljskih dobara i vrijednost vječnih dobara, taj se neće čuditi. Crkva, sva stvorena dobra promatra u onom svjetlu u kojem se moraju promatrati. Sva stvorena dobra takve su naravi, da ih “moljac i hrđa ništi i tati potkopavaju i kradu” (Mt 6,19).

Nebeska pak dobra, za koja veli apostol, da niti “oko vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe što je Bog pripravio onima koji Ga ljube” (1 Kor 2,9), ta nebeska dobra takve su naravi, da ih “ni moljac i hrđa ne ništi i tati ne potkopavaju i kradu” (Mt 6,20). Zato ona jedino i zaslužuju ime istinskih dobara, jer ih njihovim posjednicima, blaženima u nebu, nitko više ne može oteti.

Ne naziva dakle Crkva blaženima one koji plaču za izgubljenim bogatstvom. Niti one, koji plaču jer su skinuti s vlasti i osramoćeni. Niti one, koji plaču, jer nemaju više prilike i mogućnosti za nedopuštene užitke.

Nego naziva blaženima one koji plaču što su Boga uvrijedili, nebo izgubili i pakao zaslužili. One, koji plaču za izgubljenom milošću posvećujućom i slavom nebeskom. One koji plaču nad svojih i tuđim grijesima, koji plaču nad tolikim pogibeljima, kojima su okružene neumrle duše.

Takve su suze vrijedne svakog poštovanja, takve suze ne mogu ostati bez ploda za one koji ih prolijevaju. Za takve može se doista reći: “Blaženi koji se žaloste, jer će se utješiti!” (Mt 5,4)

“Blaženi koji su žalosni jer će se utješiti”

Blaženikova propovijed u zagrebačkoj katedrali, 1. studenog 1942. (2. dio)

Zašto? Gospodin Bog je stvorio čovjeka ne iz kakve nužde, nego iz čiste ljubavi, da uživa Boga, najveće i jedino dobro. Stavio ga je na kušnju u raju zemaljskom da vidi hoće li mu biti vjeran. Nažalost, u toj kušnji prvi čovjek nije izdržao, nego je prestupio zapovijed Božju i unesrećio sebe i svoje potomstvo.

Ali ga Božja ljubav nije ostavila, nego ga je i dalje slijedila, jer stoji zapisano: “Ljubiš sve što postoji i ništa ne mrziš od onoga što si stvorio, jer da si nešto mrzio, ne bi ni stvorio. Ta kako bi što moglo postojati da Ti nisi htio? I kako bi nešto bilo sačuvano da Ti to nisi dozvao u život? Štediš sve, jer je Tvoje vlasništvo, o Gospode, prijatelju života, jer je Tvoj neprolazni duh u svemu. Zato one, koji griješe, kažnjavaš blagošću i upozoravaš i opominješ ih u čemu su pogriješili da ostave zlobu i vjeruju u Te, Gospode!” (Mudr 11, 24 – 25).  To je najbolje dokazao Gospodin Isus Krist, kad je, da spasi izgubljenog čovjeka, sišao s nebesa na zemlju i položio za nj život na drvu križa. On hoće da ga učini sretnim. Dva mu je puta označio, kako će to sigurno postići. Prvi je put nevinosti, a drugi je pokora. Nažalost, malo ih je koju sačuvaju svoju krsnu nevinost do groba. Zato im preostaje samo drugi put, a to je pokora.

I toj pokori, tom plaču i suzama nad grijesima i opačinama Bog se toliko veseli da je na usta svoga Sina izjavio: “Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu za jednoga grješnika koji čini pokoru, negoli za devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokore!” Tim je suzama i tom plaču dao Bog toliku moć da mrtvoj duši vraćaju život, da čovjeku vraćaju Boga, da mu vraćaju izgubljeno nebo i slavu nebesku. Blaženi, dakle, koji se žaloste, jer će se utješiti.

To nam danas dozivaju s nebesa tisuće i milijuni svetaca koji su išli tim putem. Ta sjetite se kakvu je radost priredio otac izgubljenom sinu, kad se nakon svoga pada vratio rasplakana srca u očinsku kuću. Sjetite se kakvu je radost priredio Isus Krist skrušenom razbojniku na križu, kad mu je za suze pokajnice zbog zločina koje je počinio, rekao utješne riječi: “Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23, 43).

 

“Blaženi koji su žalosni jer će se utješiti”

Blaženikova propovijed u zagrebačkoj katedrali, 1. studenog 1942. (3. dio)

Sjetite se kakvu je radost priredio prorok Natan kralju Davidu koji se kajao za svoj teški zločin i oplakivao ga, kad mu je po nalogu Božjem odmah iza tog kajanja i suza navijestio oproštenje grijeha. Sjetite se kakvu je radost priredio Gospodin Isus Krist grješnici Magdaleni kad joj je iza kajanja i toplih suza zbog tolikih grijeha pred prisutnima navijestio: “Opraštaju joj se mnogi grijesi jer je ljubila mnogo.” (Lk7,47). Sjetite se kakvu je radost oćutjela u srcu sveta Monika na koncu svoga života zbog obraćenja svoga sina Augustina, za kojega je osamnaest godina prolijevala suze.

Blaženi žalosni jer će se utješiti! O, kad bi čovječanstvo naših dana razumjelo glas Božji! Ali nažalost, ono oplakuje gubitak, ne nebeskih, nego zemaljskih stvari. Ono plače više nad gubitkom imanja, negoli nad gubitkom Boga. Više nad nestašicom kruha, negoli svetih sakramenata. Više zbog nestašice odijela, negoli milosti posvećujuće. Od takve žalosti nema nikakve koristi. Žalost je naime lijek za grijehe, melem koji se lijepi na ranu. No, od melema nema koristi, ako se ne prilijepi točno na ranu, već pokraj rane.

Sv. Augustin dobro je primijetio i nešto drugo. Gnoj, veli on, koji bi se razbacao po sobi sve bi zamazao. Ali ako se razbaca po polju, onda je prispio na pravo mjesto i donijet će obilat rod. Tako je i sa žalošću. Ona ne koristi ništa, ako se odnosi na prolazne zemaljske stvari. Ali neizmjerno koristi, ako se odnosi na grijehe koje smo počinili. Štoviše, žalost za prolaznim dobrima vrlo škodi čovjeku, kao što i moljac odijelu i crv drvetu. Odijelo izgriženo od moljaca nije više ni za kakvu porabu. I drvo rastočeno od crva sasvim je beskorisno. “Žalost svijeta rađa smrt”, veli sv. Pavao apostol (2 Kor 7,10).

Shvatimo dakle pravo glas Božji koji nas opominje: “Blaženi koji se žaloste, jer će se utješiti!” (Mt 5,4). Oplakujmo sramotnu psovku svetoga Imena Božjega, koja je već toliko prokletstva donijela čovječanstvu. Oplakujmo onaj strašni nemar ljudi za Svetu Misu, za slušanje riječi Božje. Oplakujmo za nemar u primanju svetih sakramenata. Oplakujmo tolike besramne grijehe protiv šeste Božje zapovijedi, koji izazivlju srdžbu Božju i zaslužuju da gospodin Bog spali onaj izopačeni rod kao nekoć Sodomu i Gomoru. Oplakujmo neposlušnost ljudi zakonitim vlastima i zakonitim odredbama. Oplakujmo nepravedna nasilja koja se nanose mirnim i dobrim ljudima. Mnogo, mnogo toga imamo da oplakujemo. Ali stoput blaženi, koji se tako žaloste i plaču, jer će se utješiti! Dolazi naime dan, kad će Bog “otrti svaku suzu s očiju njihovih i smrti više neće biti, ni tuge ni vike, ni boli neće više biti, jer prvo prođe.” (Otk 21,4)

 

Rase i narodi su Božje tvorevine!

Propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943. godine na završetku pokorničke procesije u Zagrebu (1. dio)

Dragi moji vjernici, draga moja braćo i sestre!

Završili smo, evo, ovu veliku pokorničku procesiju u našem Zagrebu, koja je zaključak naših listopadskih pobožnosti u čast Majci Božjoj. I što da vam kažem na koncu ove procesije? Jedan pisac pripovijeda kako je neki seljak donosio dnevno jednom pekaru u grad pet kilograma maslaca, što mu je trebalo za pečenje kruha, a od pekara isto tako svaki dan odnosio hljeb kruha pet kilograma težak.

Dogodilo se jednoga dana da je pekar išao odvagnuti maslac. No, kako li se začudio kad je ustanovio da maslac što mu ga je seljak donosio, nije vagao pet, nego samo četiri i pol kilograma. Zato pozove seljaka na red radi prevare.

No, seljak mu mirno odgovori: “Dragi prijatelju, ja nisam kriv za to. Jer ja imam doduše vagu, ali nemam utega pa zato uvijek mećem na jednu stranu vage tvoj hljeb, a na drugu stranu svoj maslac. Koliko važe tvoj hljeb, točno toliko stavim i ja maslaca na vagu.” Pekar nije htio vjerovati. No kad je uzeo točniju vagu, vidio je da seljak ima pravo pa je od tada pekar davao svojim mušterijama točnu mjeru kruha.

Pitat ćete me možda, što to ima posla s pokorničkom procesijom, kojoj se koji taj možda i podrugljivo smijao, jer je izgubio vjeru u Boga? Odgovor je vrlo jednostavan. Vjerovali ljudi ili ne (jer to ne može Boga srušiti), Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi koji svome Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost ili drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji.

A evo, ima već više od dva stoljeća da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno crta zločinačke pobačaje izvršene u zadnjih dvadeset godina  u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija?

Tko da opiše svu prljavštinu tolikih bračnih drugova? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje što su se u zadnja dva decenija opažala na morskih plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno je sjetiti se naše rijeke Save. Ali što ćemo duljiti. Sve je, naime, opačine čovječanstva sažeo prorok u jednu riječ kad je rekao: “Krivnja moja izađe na vrh glave moje; kao teško breme pritiskuje me!” (Ps 38,5) Tako smo eto mi odvagnuli Gospodinu Bogu, Stvoritelju svome.

 

Rase i narodi su Božje tvorevine!

Propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943. godine na završetku pokorničke procesije u Zagrebu (2. dio)

Razumije se da je onda i Gospodin Bog odvagnuo nama upravo kao i onaj seljak. Rekao je, naime, Krist: “Kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti!”(Mt 7, 2). I odmjerio je Gospodin Bog čovječanstvu pravednom mjerom. Obraća u prah i pepeo njegova sela koja su počela proklinjati sveto Ime Njegovo i oskvrnjivati dan Gospodnji, umjesto da ga blagoslivlju za kruh koji im daje i zrak što ga udišu.

Pretvara u prah čovjekove umjetnine, neka znade, da je najljepša umjetnina pred Bogom čista ljudska duša, koja je hram Boga živoga, a koju su toliki ljudi pretvorili grijesima u špilju razbojničku. Danas se ispunjavaju riječi svetoga Pavla apostola: “Strašno je pasti u ruke Boga živoga!” (Heb 10,31). I jer smo radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode, to nam zdrav razum govori, ako hoćemo da se spasimo od potpune propasti, da nam se valja poput onih iskvarenih Ninivljana poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe, što vape u nebo za osvetom. Evo zašto smo molili cijeli ovaj mjesec i čemu ova pokornička procesija!

Ona mi daje ujedno priliku da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i dola, koji bi htjeli da predstavnicima Katoličke Crkve sugeriraju što bi oni imali činiti, da tobože na Crkvu ne padne krivnja za mnoga zla djela, koja su se zbila i koja se zbivaju. Jedni nas optužuju da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega da mi nismo, niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svog glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca.

Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjeg, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome. Ali, mi ne možemo zvati na uzbunu, niti fizički bilo koga siliti da te vječne Božje zakone vrši, jer svaki čovjek ima slobodnu volju i svaki će za svoja djela odgovarati prema riječima apostolovim da će “svaki svoje breme nositi.” (Gal 6,5). Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.

Rase i narodi su Božje tvorevine!

 Propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943. godine na završetku pokorničke procesije u Zagrebu (3. dio)

A da Crkva Katolička ni u sadašnjim vremenima nije nimalo zatajila u svojoj zadaći, pokazat će budućnost, kada će se o mnogo stvari moći mirnije raspravljati i kada dokumenti izađu na vidjelo. Ali već danas bismo željeli staviti na stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina upit, da li je Katolička Crkva huškala na rat, koji je donio tako strašne posljedice, ili netko drugi? Da li je Katolička Crkva godinama stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost koja je urodila tako žalosnim posljedicama?

Koliko je puta u zadnja dva decenija Katolička Crkva opominjala sve predstavnike kulturnog i političkog života da se prestane s gaženjem ljudskih i narodnih prava; da se prestane štampom i kinima rušiti plemenito čovještvo i ćudorednost u narodu. Sve je bilo uzalud. Vjetar se sijao usprkos svih naših nastojanja i opominjanja i izrodio u strašnu buru, koju svi pravi katolici s nama duboko žale, ali koju se kraj svih poštenih nastojanja nije dalo spriječiti. Zato prvoj grupi prigovaratelja odgovaramo: na vama se ispunja priča o seljaku i pekaru. A ako netko misli da Crkva Katolička strepi radi toga svoga rada pred budućnošću, taj se ljuto vara. Ona stoji vedra čela i mirne savjesti da pogleda u oči svakoj situaciji koja bi mogla doći.

Odgovorit ćemo danas i onima koji nas optužuju s filokomunizma i tobožnje neaktivnosti u današnjim vremenima. Katolička Crkva nije organizacija od danas do sutra, nego je organizacija koja je preživjela i još će preživjeti nebrojene države i narode, nazore i organizacije. Ona nije ustanova koja bi danas sklapala s komunizmom paktove, a sutra to isto negirala i vodila rat do istrebljenja. Katolička Crkva je nebrojeno puta i kod nas svoje rekla i kod toga ostaje.

Nikada Katolička Crkva ne može priznati sistem koji bi htio oduzeti seljaku njegovu zemlju, obrtniku njegovu kućicu, privatniku poštenim trudom stečenu imovinu, radniku i čovjeku uopće, njegovu dušu. Ako su socijalne reforme potrebne kao što jesu, ako je pravednija razdioba dobara potrebna kao što jest i što i mi naučavamo, onda nitko nije dao za to boljega rješenja od pape Lava XIII. i Pija XI. u onim besmrtnim enciklikama “Rerum novarum” i “Quadragesimo anno”. To je naš socijalni program.

 

Rase i narodi su Božje tvorevine!

Propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943. godine na završetku pokorničke procesije u Zagrebu (4. dio)

On je do savršenstva dotjeran u našim redovničkim zajednicama u kojima je moguća takova forma života, samo zato što mu je temelj Bog, a vez između podređenih i podčinjenih te jednakih kršćanska ljubav, posvećena na Kristovu križu. I kad kažemo da ne možemo priznati sistem koji bi htio seljaku oteti njegovu zemlju i učiniti ga državnim robom, onda se povrh zdravoga razuma upiremo na iskustvo koje govori da će naš seljak prije izginuti, nego se dati zarobiti na svojoj vlastitoj zemlji.

Ne možemo nadalje priznati sistem koji bi negirao obitelj u kojoj Crkva gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu svakoga naroda. Htjeti muža i ženu učiniti bračnim drugovima samo za vrijeme dok postoje osjetilne veze; htjeti obitelji oduzeti sakramentalni život i odgajalište djece; htjeti djecu oteti roditeljima i proglasiti ga svojinom države: znači pokolebati prirodni zakon života u njegovim temeljima, znači uništiti ne samo obitelj, nego i sam narod i državnu zajednicu.

Ne možemo nadalje, priznati sistem koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko niti vidi, niti čuje.

Ne možemo priznati sistem koji bi htio već maloj djeci zapriječiti poznavanje Boga po vjeronauku u školama, što ga predaje svećenik. Ako je čitav vidljivi svijet tvorevina Božja, kao što jest, a ne puki slučaj, jer slučaj je bog luđaka, onda čitav svijet mora odavati poštovanje Bogu; mora mu ga odavati u čitavom javnom životu! To je naše stanovište od kojega se ne odstupa ni uz cijenu života i budućnost će kao i uvijek pokazati da je Katolička Crkva imala pravo i da drukčije ne može biti! I ta načela ispovijedamo, ne od danas do sutra, niti iz straha ili koristoljublja, nego iz unutarnje nužde, svjesni da to odgovara volji Boga Stvoritelja.

To je naš odgovor da je Katolička Crkva filokomunistički raspoložena ili je možda pristrana. A možda bi ti isti koji nam stavljaju svoj prigovor, bolje učinili da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo, ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca koji su mislili da mogu raditi što ih volja i da za njih ne postoji, ni ljudski, ni božanski. Nije li se i tu možda ispunila priča o pekaru i seljaku. I Crkva, koliko god osuđivala strašna razaranja da li ih je mogla spriječiti, kad se onako olako prelazilo preko njezinih lijepih savjeta.

 

Rase i narodi su Božje tvorevine!

Propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943. godine na završetku pokorničke procesije u Zagrebu (5. dio)

Odgovorit ćemo konačno i onima koji nas optužuju da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nekim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A stanovište je kratko i jasno.

Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenito srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike, kao i europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Nema među njima bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja za koja vrijede riječi: u laži su kratke noge!

Katolička Crkva ne može priznati da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nije nikada urodio plodom, niti može uroditi. Jer je sasvim sigurno, ako bi se ovakvim mjerama pokušalo napraviti red, da će mnogi i mnogi od onih koji su do sada slušali glas Crkve, makar izloženi teroru, pokušati konačno, također, potražiti spas u šumama. Neće li se onda opet ispuniti priča o pekaru i seljaku?

Vidim konačno upit vas tisuća koji ovdje slušate, a kakav onda poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.

Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih.

 

Rase i narodi su Božje tvorevine!

Propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943. godine na završetku pokorničke procesije u Zagrebu (6. dio)

Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se ma kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Gospodinu.

Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak, čast, jer je pisano – ne ubij, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva na bližnjega svoga! Imamo poštivati njegovu obitelj, jer je pisano prstom Božjim – ne poželi žene bližnjega svoga! Imamo poštivati i sami sebe – jer je pisano – ne sagriješi bludno! I ljuto bi se varao tko bi mislio, da iza ovoga poretka nema sankcija za prijestupnike.

Ta sav ovaj strahoviti kaos što ga proživljuje svijet, nije ništa drugo nego kazna za prijestup deset zapovijedi Božjih, prijezir Kristova evanđelja. I ako čovječanstvo ne bude htjelo priznati ni sada Božjeg autoriteta nad sobom, sasvim je sigurno da će desnica Božja još jače udarati.

Draga moja braćo! Naša je pokornička procesija na svršetku. Kada je Isus, Spasitelj naš, prolazio Jerihonom, vikala su dva slijepca za njim: “Sine Davidov, smiluj nam se!” “Što hoćete da vam učinim?”, upita ih Isus. “Gospodine, da progledamo”, odgovoriše slijepci. I mi zaključujemo našu procesiju vrućom molitvom Gospodu Bogu našemu:

“Gospode, daj da progledaju svi koji su slijepi i da upoznaju da nema mira ni sreće nijednom čovjeku, nijednoj obitelji, nijednom narodu, nijednoj državi, bez Tebe, Boga Stvoritelja! Jer stoji pisano danas i dovijeka: ‘Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se trude koji ju grade i ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdiju koji ga čuvaju!’ Daj da svi ljudi upoznaju da si nam ti Otac, a mi svi bez razlike boje, jezika i oblika tvoja djeca, a među sobom braća. I ako smo do sada lutali putovima koji vode u propast, neka se vratimo na putove zapovijedi Tvojih, na put Kristova evanđelja, koje se slijepima može činiti teško i gorko, ali koje je jedino u stanju usrećiti sve ljude i narode! Amen.

 

Oživimo u sebi vjeru u sakrament oproštenja!

 Nagovor zagrebačkim katehetama, u Zagrebu, 23. veljače 1941. (1. dio)

Gospodo katehete i braćo svećenici!

Već je stari Ciceron ustvrdio da po običaju pitagorejaca svaku večer ispituje sama sebe, što je kroz dan govorio, mislio ili učinio. A drugi mislilac staroga Rima, Seneka, tvrdi o sebi: “Kad se svjetlo gasi i moja žena, koja poznaje moje običaje, zašuti, onda ja prođem u duhu i pretresem riječi i čine svoga čitavoga dana.

Već su, dakle, stari pogani poznavali golemu vrijednost vlastite spoznaje, ne bi li na taj način postali bolji i sačuvali svoje ljudsko dostojanstvo. Što bi istom bili dali da su mogli upoznati divne istine kršćanstva i ljepotu Kristove nauke? Ali što nije bilo dano njima, dano je nama.

Mi se evo spremamo da u ovoj svetoj jubilarnoj godini preporodimo čitav narod Duhom Božjim. Hoćemo li da nam ženska mladež postane čista i sveta života kao bl. Ozana? Hoćemo li da nam mladići postanu čisti i sveti kao Petar Barbarić? Hoćemo li da nam muževi budu karakterni i spremni ginuti za Boga i svete ideale kao Marko Križevčanin i Nikola Tavelić? Hoćemo li da nam majke postanu junakinje vjere i poštenja kao ona Makabejka?

Jednom riječi, hoćemo istinski duhovni preporod svoga naroda. A tko od nas ne zna da je jedan od važnih koraka na tom putu iskrena ispovijed svakog pojedinca, kad poput rasipnog sina pada raskajan u naručje Oca nebeskoga.

Nije li to, gospodo katehete i braćo svećenici, memento za nas da mislimo najprije na same sebe te i mi nastojimo u sebi oživjeti vjeru u ovaj sveti sakrament oproštenja i marljivo se koristiti njime? “Judiciium enim incipit a domo Dei”. (Božji sud, naime, počima od Božjeg doma”, 1 Pt 4, 17).

Nema nikakve sumnje o tome da će naš trud i muka imati daleko veće uspjehe u radu, napose u ispovijedanju vjernika i njihovom preporođenju, ako sami budemo znali ispunjavati onu Kristovu riječ: “Facite dignos fructus poenitentiae!” (“Donesite plodove dostojne obraćenja”, Mt 3, 8).

 

Oživimo u sebi vjeru u sakrament oproštenja!

Nagovor zagrebačkim katehetama, u Zagrebu, 23. veljače 1941. (2. dio)

Nastojmo stoga oživjeti opet u sebi vjeru u vrijednost ovoga svetoga sakramenta. Neka nam opet dođe pred oči da ovo nije nikakvo mučilište savjesti, nego istinsko oslobođenje savjesti. Neka nam dođe živo pred oči da je sveti sakrament pokore divna Božja institucija u kojoj Božja svemoć pritječe u pomoć našoj nemoći.

O, kako su duboko ćutjeli tu nemoć stari pogani! Kako ju je dobro izrazio riječima sveti patnik Job: “Quis potest facere mundum de immundo conceptum semine? Nonne tu qui solus est?” (“Tko može učiniti čisto začeto iz nečistog sjemena? Nitko, osim tebe /Boga/ Jedinoga”, Job 14, 4). Neka nam opet dođe živo pred oči da je sveti sakrament pokore divna Božja institucija gdje Božja ljubav briše bez traga mrlje naše duše: “Si fuerint peccata vestra ut coccinum, quasi nix dealbabuntur; et si fuerint rubra quasi vermiculus, velut lana alba erunt!” (“Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna!”, Iz, 1, 18).

Potrebno je, rekoh, da nanovo opet oživimo u sebi vjeru u vrijednost ovoga svetoga sakramenta, jer smo svi slabi i u vrevi života ohladi i zaboravi se mnogo toga što nam je potrebno kao korica kruha. I mi rado podlegnemo ljudskim obzirima i ljudskom stidu da otvorimo srce svoje tamo gdje ćemo naći najotvorenije srce, srce ispovjednika. Lijepo je jednom rekao isusovac, o. Roh: “Ima tri srca na zemlji kojima se ništa ne gadi i ne žacaju se nikakve muke. Jedno je srce tjelesnog liječnika, kojemu se ne gadi nikakva bolest. Drugo je srce majke, kojoj se ne gadi njezino dijete, makar kakvom bijedom bilo obasuto. Treće je srce ispovjednika, koji prima svakoga grješnika koji skrušena srca dolazi da se izmiri s Bogom”.

Ako dakle hoćemo da u ovoj svetoj jubilarnoj godini što više ljudi privedemo Bogu kao izgubljene ovce, onda prema onoj – medici cura te ipsum (liječniče, izliječi samoga sebe) – iskoristimo sami ovaj sveti sakrament da kao pravi prijatelji Božji uzmognemo posredovati kod Boga za one koji su se grijesima udaljili od njega i tako doživjeti istinski duhovni preporod svega naroda u Bogu, sine quo nihil validum, nihil sanctum! (Bez koga ništa nije valjano, ništa sveto).

 

Krunica je naša snaga i naša utjeha!

 Propovijed u crkvi Gospine krunice kod dominikanaca u Maksimiru, Zagreb, 1. listopada 1944. (1. dio)

Dragi moji vjernici!

Ulazimo u šestu godinu strašnog svjetskog rata, kojemu se ne vidi kraj. Što da vam kažem? Što da vam kažem? U knjizi proroka Daniela čitamo kako je Nabukodonozor, moćan vladar Istoka, dao načiniti zlatan lik, “kojemu je visina bila šezdeset lakata, a širina šest lakata; i namjesti ga u ravnici Duri u pokrajini babilonskoj”. (Dn 3,1)

I zapovjedio je da sve što je živo u njegovu carstvu, kad čuje zvuk truba da se baci ničice i pokloni se zlatnome liku, jer će u protivnom slučaju biti bačen u užarenu peć.

I svi su, roblje ljudskih obzira i duha vremena pali ničice, kad su začuli glas truba. Ali nisu pala trojica junačkih mladića. I baciše ih u užarenu peć. Ali bijes ognja nije ni najmanje naškodio njima koji su ostali vjerni živome Bogu, nego onima, koji su im spremali propast. Njih je spalio strašni oganj.

I u naše doba, u “prosvijetljenom dvadesetom vijeku” postavljeno je mnogo zlatnih kipova po svijetu. I traži se od ljudi, često puta uz cijenu života, da padnu ničice pred kumirima ljudskoga razuma i stvarno zaniječu Boga, Stvoritelja svijeta. I mnogi su pali.

Jer kipovi tih lažnih bogova našega vremena izgledaju tako visoko i široko, tako moćni, da se čini da je Stvoritelj svijeta izgubio stvarnu vlast nad svijetom i nad ljudima. Hoćemo li i mi pasti u prah pred kumirima vremena i zatajiti Boga? Ili ćemo se vratiti našim kršćanskim vrijednostima?

Recite mi ponajprije, što su ti lažni bogovi, što je taj duh vremena donio čovječanstvu? Da li mu je donio mir? A koliko ga je obećavao! Da li mu je donio ljubav? A koliko ju je naglašavao! Da li mu je donio siguran ljudski poredak? A koliko se hvastao da će sve sjati odreda, kad se zastarjele tradicije Crkve izbrišu iz ljudskoga društva! Da li je zasitio gladnu ljudsku dušu? Ta sve su gotovo tiskare svijeta stajale u službi zlatnih kumira da šire njihove ideje.

 

Krunica je naša snaga i naša utjeha!

 Propovijed u crkvi Gospine krunice kod dominikanaca u Maksimiru, Zagreb, 1. listopada 1944. (2. dio)

Možda ću najbolje odgovoriti na sva ta pitanja riječima pape Benedikta XV. u enciklici “Ad beatissimi” kad kaže: “To su zla koja jasno možemo gledati: pomanjkanje dobrohotne ljubavi u međusobnim odnošajima ljudi; prezir autoriteta; nepravedna međusobna borba staleža i klasa; lakoma težnja za prolaznim dobrima, kao da nema drugih mnogo vrjednijih za kojima čovjek mora težiti.”

Puno je duh svijeta obećavao, slikao je sve u najljepšim bojama, a donio je rasulo, zator, prokletstvo i smrt. Izvrgao je ruglu sve što je dobro i sveto, a kršćanskome srcu milo. Koje čudo da se taj zao duh oborio i na molitvu svete krunice, da mu je uspjelo da je istisne iz obitelji, gdje se nekada radosno i pobožno molila.

A ako je išta istina, ono je istina, htio to svijet ili ne htio, da smo mi bez molitve osuđeni na propast. Molitva je jedina moć pred kojom se Bog sagiblje, rekao je već Tertulijan. A da bez Boga ne možemo ništa, da ne možemo upravo ništa napose u ovim prežalosnim vremenima, to ne uviđa samo luđak.

I Gospodin Bog nam je iskazao upravo neizmjerno dobročinstvo kad nam je po svetom Dominiku dao u ruke ovako odlično oružje za sva vremena, kao što je molitva svete krunice. To je Majka Božja potvrdila svojim ukazanjima u Lurdu i Fatimi, kad se javlja s krunicom u ruci i kad opetovano pozivlje onu malu djecu da revno mole krunicu i da svi ostali to čine.

I mi smo, dragi moji vjernici, uzeli to oružje u ruke da baratamo njime na poseban način, za obranu svojih duša, za obranu kršćanskog poretka u našoj dragoj Hrvatskoj, za obranu kršćanskog poretka u svijetu, bez kojega zemlja postaje pakao.

Pozvali smo sve naše vjernike u Zagrebu da se prihvate tog moćnog oružja, pozvali smo sve naše vjernike čitave Nadbiskupije. A mjesec listopad imao je biti putokaz da ova divna molitva zauzme po svim našim obiteljima i po čitavoj Hrvatskoj opet ono mjesto koje je nekada imala i koje joj s pravom pripada.

 

Krunica je naša snaga i naša utjeha!

 Propovijed u crkvi Gospine krunice kod dominikanaca u Maksimiru, Zagreb, 1. listopada 1944. (3. dio)

Pozvali smo ih jer u svetoj krunici vidimo takvo oružje da je nemoguće da ne bi iznijeli pobjedu nad svim onim zlima u svijetu, ako to oružje, svetu krunicu budemo svaki dan držali u ruci i njime se dostojno služili, to jest toplo i srdačno molili. U toj nas našoj vjeri utvrđuju riječi pape Lava XIII. u enciklici “Adjutricem populi”, gdje kaže: “Nemoguće je da često i ozbiljno razmišljanje ovih tajni (života Isusova) ne bi Blaženu Djevicu Mariju ispunilo najvećom radošću i da ju kao najbolju od svih majki ne bi sklonulo na blagost prema ljudima”.

Počnite ju dakle, žarko i revno moliti. Nastavite ju žarko i revno zazivati u svakoj pojedinoj obitelji. Ako to cijela naša draga Hrvatska učini, nema se čega bojati. Znam da je teško probiti led u gradu da se krunica tu uvede u obitelji. Razlog je taj što su gradski ljudi mnogo više podložni ljudskom obziru, negoli je seljak. Građanin misli da će izgubiti na ugledu, ako ga se vidi u kući gdje moli krunicu. Da li je tome zbilja tako? Sigurno ne! Ta povijest poznaje mnogo velikih ljudi koji su krunicu držali u ruci bez ikakva uštrba za svoj znanstveni glas, štoviše, s najvećom koristi za svoje zvanje, ma kakvo bilo, kao što je i razumljivo.

Povijest Crkve poznaje velike vojskovođe koji se nisu sramili svete krunice, kao što je Radetzky; ona poznaje mnoge muzičare kao što je Haydn, koji priznaje da mu je molitva krunice dala gotovo najviše podstreka za stvaranje; ona poznaje velike učenjake kao što je Ampère, koji se nije stidio poput malog djeteta klečati s krunicom u ruci pred oltarom; ona poznaje velike govornike, političare i borce za slobodu svoga naroda, kao što je O´Conell, koji je u najtežim časovima držao krunicu u ruci, smatrajući je jačim sredstvom za slobodu Irske, negoli ikoje drugo sredstvo kojim se ljudi služe; ona poznaje glasovite liječnike, kao što je profesor medicine Recamier, koji priznaje da mu je najveće uspjehe u medicini pribavila sveta krunica; ona poznaje tisuće priprostih seljaka i radnika, kojima je krunica najjača podrška mukotrpnog života. A nije li to nešto veliko, makar to bili i sitni, mali ljudi?

 

Krunica je naša snaga i naša utjeha!

 Propovijed u crkvi Gospine krunice kod dominikanaca u Maksimiru, Zagreb, 1. listopada 1944. (4. dio)

O taj nesretni ljudski obzir! Koliko je ljudi bacilo na koljena pred zlatnim kumirima vremena, poput onih ljudi što su pali na zemlju da se poklone zlatnom kipu Nabukodonozorovom. No, koliko je isto tako nebeskih dobara lišio ljude taj nesretni ljudski obzir!

Ne budite barem vi robovi ljudskih obzira, robovi lažnog duha vremena koji vodi u propast. Vratite se starim, lijepim i prekorisnim kršćanskim običajima. Ali, što velim običajima. Molitva nije samo običaj, koji nam je stavljen na volju. Ne! Molitva je krvava nužda našega života. Bez nje smo propali, po njoj smo sigurno spašeni. Dao Bog da to samo ne spoznamo prekasno.

U nekom društvu poveo se razgovor i o krunici. Jer je duh vremena tako tražio, počela su i gospoda i gospođe podrugljivo govoriti o krunici. Jedan poznati liječnik, koji je sjedio u društvu, zamoli za riječ pa progovori ovako: “I ja sam prije, vjerujte mi, mislio kao i vi. No, znate li što me je dovelo do drugog mišljenja? Bio sam asistent na jednom anatomskom institutu, kadli jednog dana donesoše jednu siromašnu bakicu, koja je umrla na klinici. Imao sam sve prirediti da studenti mogu nesmetano raditi na lešini. Htio sam ponajprije razriješiti ukočene ruke. Opazih da je oko njih umotana krunica. No, opazih osim toga da nad cijelim likom starice lebdi neki rajski mir i neko tako blaženo čuvstvo da sam bio potresen u dno duše.

I nehotice sjetio sam se svoje majke, koja je upravo tako kao i ova starica ležala na smrtnoj postelji. Nisam bio u stanju da dirnem više tijelo starice, jer mi je srce bilo prepuno. Od toga časa mi je krunica nešto sveto. Ona mi je znak pobjede nad grobom i smrti.”

Ona će, dragi moji vjernici, biti i za nas znak pobjede nad svim nevoljama koje taru nas i našu domovinu, ako je svi prihvatimo pobožno u ruke!

 

Crkva i društveni poredak

 Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi Sv. Katarine, na otvorenju Trećeg hrvatskog socijalnog tjedna, 23. listopada 1938. (1. dio)

Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.

Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.

Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”

Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.

Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.

Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.

 

Crkva i društveni poredak

 Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi Sv. Katarine, na otvorenju Trećeg hrvatskog socijalnog tjedna, 23. listopada 1938. (2. dio)

Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!

Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.

Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”“Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”

 

Crkva i društveni poredak

Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi Sv. Katarine, na otvorenju Trećeg hrvatskog socijalnog tjedna, 23. listopada 1938. (3. dio)

Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o  slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.

Crkva i društveni poredak

 Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi Sv. Katarine, na otvorenju Trećeg hrvatskog socijalnog tjedna, 23. listopada 1938. (4. dio)

I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.

Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.

Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!”  I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.

 

Crkva i društveni poredak

 Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi Sv. Katarine, na otvorenju Trećeg hrvatskog socijalnog tjedna, 23. listopada 1938. (5. dio)

Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist!  “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”

 

Borac Kristov, i samo to!

 Nadbiskupov nagovor bogoslovima, 25. lipnja 1934. (1. dio)

Dragi moji mladi prijatelji!

Došao sam, da vam prije nego se raziđete, rečem par riječi i da vam s njima navijestim zajednički naš program rada. Nisam imao vremena ni dva-tri časka da se saberem, što ću vam kazati, jer mi nisu to dopustile sve te službene i vanjske formalnosti, kojima sam morao biti zaokupljen ovih dana.

No nisam ja to ni nakanio. Svrha mog dolaska jest da vam iskreno na dušu stavim par pobudnih misli, koje mi leže na srcu, a koje bih htio učiniti i vašim mislima u svetom svećeničkom radu.

Kako već znate, mene je nenadano, po ljudski sudeći, zatekla ova teška služba. Ja sam se uvijek molio Gospodu neka pošalje za ovu službu čovjeka koji će dostojno vršiti Njegovu volju i tako ravnati dušama, da im to bude na spasenje. Kad me je, eto, i protiv volje, zadesio ovaj izbor, ja sam položio sve svoje pouzdanje u Boga i odlučio onako raditi, kako će biti Njemu na slavu i na korist duša.

Nemam mnogo iskustva u svećeničkom radu. Svi vi znate kako sam zapravo dispenziran za kanoničku dob. Ipak, u dosadašnjem svom svećeničkom djelovanju, ako i malom, opazio sam par momenata, koji će mi uvijek ostati pravilom i poukom u životu.

Dragi prijatelji, zapamtite jedno. Kad se spremate za svećeničku službu, spremate se da postanete pastiri naroda. Ovo mjesto i dužnosti pastira vi morate uvijek živo u sebi osjećati. Nikad ne smijete dopustiti da se izvrne ovaj rad, da vas vode oni, koji treba da budu od vas vođeni.

Znam, mlad čovjek u pastvi lako stekne simpatija. Ali, nisu uvijek sve simpatije dobre. Nisu sve korisne. Uvijek treba znati tako upravljati narodom, da svi imadu u svog župnika povjerenje i on da kod svih može nastupiti s pravom pastirskom vlašću.

Evo vam za primjer jednoga župnika koga ja poznam. On je plemenitom dušom svojom osvojio srca svog naroda tako, da može uvijek s uspjehom i koriti, i opominjati, i voditi sve, a da ipak ne gubi ljubav i povjerenje u narodu. Budite dakle pravi pastiri, svjesni svoje zadaće.

 

Borac Kristov, i samo to!

Nadbiskupov nagovor bogoslovima, 25. lipnja 1934. (2. dio)

Druga stvar, koja me uvijek boli i žalosti, jest taj rascjep u katoličkim redovima.

Vama toplo stavljam na srce i zaklinjem vas, nemojte se u radu vašem obazirati na nikakove stranke, nikakova imena. Ja znam, kako su velikih žrtava za svetu vjeru doprinijeli i jedni i drugi, i to cijenim kod njih, i po tom ih jednako volim. To je norma po kojoj prosuđujem ja, a tako prosuđujte i vi: borac Kristov i samo to, a sve druge lične zadjevice i nesuglasice stavite pod noge, bez obzira na ličnosti i imena.

Na tom stanovištu sam stajao i stajat ću i odsad i rušit ću sve, što nije vrijedno imena: borac Kristov. Nadalje, moji pogledi u prosuđivanju našeg narodnog života i svijesti, uvijek su stalni i jasni. Mi se kao svećenici ne možemo baviti stranačkom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu. Mi znamo što jesmo, i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti.

Više put sam već spomenuo ovih dana, neka se ne uzme za zlo, ako bi kada eventualno izašla iz mojih usta oštrija riječ. Budite uvjereni svi, da ona proizlazi iz dna duše, koja želi dobro svima bez razlike. Ove misli htio bih da zadržite u srcu svi: i oni koji svršavaju studij te će naskoro u pastvu, i oni koji se još pripravljaju.

Osim toga, imajmo svi veliko pouzdanje u Bog, čiju pomoć smo toliko puta već oćutjeli, a najviše valjda ja, i to u najrazličitijim životnim prilikama i opasnostima, u kojima sam sto puta gledao smrti u oči.

Ja vam zahvaljujem na vašem dočeku i pozdravu te vam još jednom toplo stavljam na srce: radimo složno svi za slavu Božju, za dobro Crkve i sreću naroda našega.

 

Marija nije samo Majka Božja,, nego i naša majka!

 Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (1. dio)
Alojzije, po milosrđu Božjem i milosti Apostolske Stolice nadbiskup zagrebački, svima svojim vjernicima milost i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!
U listopadu godine 1942. posvetio je slavno vladajući papa Pio XII. čitav svijet Bezgrješnom Srcu Majke Božje. Povod toj posveti bila je dvadeset i peta godišnjica ukazanja Majke Božje u Fatimi u Portugalu. I mi smo našu Nadbiskupiju posvetili Bezgrješnom Srcu Marijinom. Smatramo potrebnim da u ovoj svetoj korizmi progovorimo o štovanju Majke Božje, u kojoj čitav svijet, nakon posvete koju je izvršio Sveti Otac, vidi nadu i spas iz ovih strahovitih zala, koja biju čovječanstvo.

Da i mi vidimo za našu Nadbiskupiju i za čitavu našu hrvatsku domovinu u Blaženoj Djevici spas u ovim teškim danima koje proživljujemo, neće nikoga začuditi, tko znade što je Blažena Djevica Marija. Ta nju su već za života na zemlji vrlo častili. Prigodom onoga, u povijesti svijeta tako važnoga događaja, koji zovemo Navještenje, pozdravio je anđeo Blaženu Djevicu Mariju riječima: “Zdravo, milosti puna” i “Blagoslovljena ti među ženama”.

Velika je bez sumnje za čovjeka čast, ako mu se ukaže anđeo i ako ga može pozdraviti, kad se sjetimo koliko je anđeo po svojoj naravi nad čovjekom. No, kod Navještenja ne ukazuje čovjek čast anđelu, nego anđeo čovjeku. Morala je, dakle, Blažena Djevica Marija biti puno uzvišenija od anđela.

I sveta Elizabeta odala je počast Majci Božjoj riječima: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje. Otkud meni ta milost, da mati Gospodina moga dolazi k meni?”

Sveta Mati Crkva ne prestaje nikada poticati nas na osobito štovanje Majke Božje. Ona daje zvoniti već ranim jutrom u crkvama čitavoga katoličkoga svijeta. Ona daje zvoniti u podne, kad se sunce najviše popelo na svodu nebeskom, a rad za neko vrijeme zastaje. Ona daje zvoniti opet u večer, kad se sunce sakriva, a tama obuzima zemlju. A sve to zvonjenje ima za cilj da ljude po svem svijetu tri puta dnevno podsjeća na onaj blaženi čas, kad je anđeo došao pozdraviti presvetu Djevicu kao Majku Sina Božjega i da joj se pokloni kao svojoj Kraljici, te da je svi kršćani časte onim istim milim anđeoskim pozdravom.

Crkva svakom Očenašu dodaje i Zdravo Marijo, da si tako vjernici usade u srce neizmjerno dostojanstvo Blažene Djevice Marije. U tu svrhu ustanovila je razne svetkovine Blažene Djevice Marije.

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (2. dio)

Poučava nas o njezinom dostojanstvu na Svijećnicu, na blagdan Navještenja, na Veliku Gospu, na Malu Gospu, na Bezgrješno Začeće i tolike druge njezine blagdane u godini.

Njoj u čast moli kod javnoga bogoslužja svima dobro poznate Litanije lauretanske, koje nisu ništa drugo nego jedan veličanstveni, Duhom Svetim nadahnuti hvalospjev dostojanstvu Majke Božje. Sveta Mati Crkva časti Blaženu Djevicu Mariju kroz cijeli mjesec svibanj izabranim pobožnostima, kad se svećenici širom svijeta natječu, da riječju s propovjedaonice što ljepše iskite sve divne povlastice Majke Božje.

Kroz cijeli mjesec listopad moli se javno po svim katoličkim crkvama svijeta krunica u čast Majci Božjoj. Njoj u čast izgrađene su po svijetu veličanstvene crkve. Svaka katolička zemlja na svijetu ima pokoje glasovito svetište Marijino. Ima ih i naša Hrvatska, među kojima se svojom starinom i obljubljenošću ističu Majka Božja Trsatska, a nadasve Majka Božja Bistrička.
Krivo međutim imaju inovjerci, koji bi htjeli katolicima predbaciti da Blaženoj Djevici Mariji odaju božansku čast, zato što je toliko časte. Bog je samo jedan i Njemu jedinome pripada božanska čast. Ali da katolici toliko štuju Blaženu Djevicu, da je štuju više nego sve svece, ima svoj duboki razlog i opravdanje.
Gospodina Boga svoga dužni smo ljubiti “svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom misli svojom!” A može li onaj, koji istinski ljubi Gospodina Boga svoga, a da ne ljubi i ne časti i Majku Božju više negoli svece? Jer sva čast koja se daje Majci Božjoj ide konačno Bogu koji ju je uzvisio nad sva stvorenja.

Ako prođemo povijest Svete Crkve, nećemo naći nijednoga jedinoga sveca koji ne bi bio i iskreni štovalac Marijin. I obratno, što su više štovali Mariju, tim su više rasli u ljubavi Božjoj, u kršćanskom savršenstvu, jer ništa Majci Božjoj nije toliko na srcu koliko slava Božja i napredak duša.

Nadalje, Marija nije samo Majka Božja, nego je i naša Majka! Sam nam ju je Isus Krist dao za Majku na drvu križa kad je umirući upravio one riječi svetom Ivanu evanđelistu: “Sinko, evo ti majke”. Jer sveti Ivan bio je po riječima svetog Augustina naš zastupnik i što je rečeno njemu, vrijedi za svakoga drugoga čovjeka. Pa ako ljudi smatraju posve razumljivim da dijete rado boravi uz majku, posve je razumljivo i to da svaki pravi kršćanin ljubi i časti Blaženu Djevicu Mariju više nego li ikojega sveca.

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (3. dio)

Mi nazivamo Blaženu Djevicu Mariju u Litanijama lauretanskim – Majko Divna! I jest divna! Jer koji anđeo, pa bio i najvišeg stupnja, može reći Isusu Bogu našemu – moj sinko? To je pravo pridržano samo jednome stvoru, a to je Blažena Djevica Marija. Majka je Božja, veli sveti Izidor, čudo nad čudesima i ništa od svega što postoji, osim Boga, nije divnije od nje! Crkva joj se divi i blagoslivlja je riječima: “Blagoslovljena si i štovanja vrijedna, Djevice Marijo: koja si bez povrede stida postala Majkom Spasiteljevom. Djevice Bogorodice, onaj, koga ne obuhvaća čitav svijet zatvorio se u tvojoj utrobi, postavši čovjekom!”
Bog je nadalje Blaženu Djevicu Mariju odlikovao nad sve ljude time što ju je izuzeo od istočnoga grijeha. Već na prvim stranicama Svetoga Pisma čitamo velike riječi: “Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između sjemena tvojega i sjemena njezina. Ona će ti satirati glavu, a ti ćeš vrebati na petu njezinu.” A obećanje koje je Bog dao u raju vidimo ispunjeno na Mariji, jer ju arkanđeo prigodom Navještenja zove “Milosti puna”. Zato sveti oci zovu Blaženu Djevicu “neokaljanom”.

A da su imali pravo, potvrdila je Presveta Djevica sama prigodom ukazanja u Lurdu  kad je rekla: “Ja sam Bezgrješno Začeće!” Ona dakle jedina među ljudima sliči cedru kojeg nikada ne nagrize crv. Ona jedina među ljudima sliči ljiljanu među trnjem. Ona jedina među ljudima sliči ogledalu na kom nema mrlje. Ona jedina među ljudima sliči onom tornju što ga je kralj David podigao u Jeruzalemu, a koji se izdizao iznad najvišega vrhunca u gradu, jer joj u svetosti nitko nije ravan na zemlji niti može biti.
Bog je nadalje Blaženu Djevicu odlikovao time što nije dopustio da njezino sveto tijelo istrune u grobu, kao što je to slučaj kod drugih ljudi, nego ga je odmah iza smrti uskrisio i uzeo na nebo. Sveta Crkva po čitavom svijetu slavi spomen na taj događaj na blagdan Uznesenja u mjesecu  kolovozu. Bog je Blaženu Djevicu Mariju okružio u nebu najvećim sjajem. Kao što mjesec svojim sjajem nadvisuje sjaj zvijezda, tako i Blažena Djevica Marija ostale svece u nebu i anđeoske korove. Zato ju i nazivamo kraljicom anđela, kraljicom patrijarha, kraljicom proroka, kraljicom apostola, kraljicom mučenika, kraljicom ispovjednika, kraljicom djevica, kraljicom sviju svetih.

Svima je dobro poznata ona molitva: “Spomeni se, o preblaga Djevice Marijo, kako se nije čulo od vijeka da se itko u tvoju zaštitu preporučio, tvoju pomoć zatražio, tvoj zagovor zaprosio, a da je bio odbijen!”

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (4. dio)

Da ta vjera Svete Crkve nije isprazna i da je Blažena Djevica Marija itekako moćna kod Boga, vidimo već za njezina zemaljskog života. Kad su mladenci u Kani Galilejskoj bili u neprilici, jer je svatovima ponestalo vina, zauzela se Blažena Djevica kod svoga Sina i Gospodin Isus Krist je uslišio Njezinu molbu i čudesnim načinom pretvorio vodu u vino. Ako je pak Gospodin Isus Krist tako rado uslišao molbu Marijinu na zemlji u jednoj čisto zemaljskoj stvari, tko će razborit posumnjati da bi mogao odbiti Njezinu molbu sada u slavi nebeskoj?
Sveti Bernard ide tako daleko, da se ne ustručava reći: “Tko se može sjetiti, da je zazvao Mariju a da nije bio uslišan, taj neka prestane slaviti Njezino milosrđe!” Nikada, dakle, ne moli uzalud onaj koji se moli Majci Božjoj. Ta svaki pristojan čovjek u ljudskome društvu odzdravlja onima koji ga pozdravljaju. Zato s pravom govori sveti Bonaventura: “Ni Marija nije tako neprijazna, a da ne odzdravi onome koji ju pozdravlja; kako je često pozdraviš, toliko će i Ona tebi odzdraviti!”

Ti pozdravi, to su naše molitve! Što su ljepše i srdačnije to će ljepši biti i odzdrav, to jest uslišanja u potrebama duše i tijela. O, kad bi u ovim strašnim vremenima svi ljudi znali cijeniti neizmjerno dobročinstvo koje nam je Bog iskazao kad nam je Blaženu Djevicu Mariju dao za zagovornicu i majku!

Čujte što o njoj govori sveti Bernard koji je bio upravo neumoran u iznalaženju najljepših pohvala Blaženoj Djevici Mariji. Govoreći o onim riječima svetoga Evanđelja “poslan bi anđeo” ovako nastavlja: “I ime je Djevici Marija. Reći ćemo nešto i o ovom imenu, koje znači zvijezda mora i Djevici Majci vrlo pristaje. Ona se naime s potpunim pravom uspoređuje sa zvijezdom, jer kao što zvijezda prosipa svoju zraku bez vlastite povrede, tako je bez vlastite povrede Djevica rodila Sina. Niti zraka umanjuje sjaj zvijezdi, niti Sin Djevici Njezinu nepovredivost. Ona je dakle ona plemenita zvijezda Jakobova, čija zraka rasvjetljuje čitav svijet, čiji sjaj jasno odsijeva na nebu i prodire u podzemlje grijući više duše negoli tjelesa, njeguje krjeposti, uništava opačine. Ona je, velim, presjajna i divna zvijezda iznad ovog velikog i prostranog mora života nužno uzdignuta, sjajući krjepostima, rasvjetljujući primjerima. O, ti, koji vidiš da se u šikljanju ovoga života više ljuljaš u burama i olujama negoli hodaš po zemlji; ne odvrati svojih očiju od sjaja ove zvijezde, ako nećeš da te bura uništi.
Ako navale na te vjetrovi kušnja, ako naletiš na grebene tuga, pogledaj na zvijezdu, zazovi Mariju. Ako te bacaju amo-tamo valovi oholosti, častohleplja, ogovaranja, zavisti, pogledaj na zvijezdu, zazovi Mariju. Ako potresa lađicom tvoje duše srdžba ili lakomost ili podražaj tijela, pogledaj na Mariju. Ako si zbunjen radi strahota opačina, smeten radi prljave savjesti, preplašen od užasa suda, ako te počinje
proždirati bezdan žalosti, ponor očaja, misli na Mariju”.

 

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (5. dio)

“U pogibeljima, u tjeskobama, u dvojbenim stvarima misli na Mariju, zazivaj Mariju. Neka ti ne odlazi s usta, neka ti ne odlazi sa srca;  i da postigneš zagovor Njezine molitve, ne ostavljaj primjer Njezina života. Nju slijedeći, nećeš sići s puta; Njoj se moleći nećeš očajavati; na Nju misleći nećeš zalutati; dok te Ona drži nećeš posrnuti; dok te Ona štiti ne trebaš se bojati; dok te Ona vodi nećeš se umoriti; ako ti je Ona milostiva stići ćeš k cilju: i tako ćeš sam na sebi iskusiti kako je s pravom rečeno: i ime je Djevici Marija.”

Kad imamo, dakle, toliko blago u Blaženoj Djevici Mariji, zar je čudo da su se oduvijek obraćali kršćani u najvećim nevoljama s najvećim pouzdanjem za pomoć Majci Božjoj? Zar je čudo da je Sveta Mati Crkva zove pomoćnicom kršćana, tješiteljicom žalosnih, zdravljem bolesnih i utočištem grješnika? I nije li dovoljno u ovih dvije tisuće godina pokazala i dokazala da je pomoćnica kršćana.

Ta što bi bilo ostalo od kršćanstva u vrijeme provale Turaka, da nije bilo zagovora Marijina kojoj su se kršćani utjecali? Što bi bilo od Katoličke Crkve kad su se digli razni krivovjerci protiv nje, da nije bilo zagovora Marijinog?

A tko se hoće uvjeriti, da li joj pripada naslov “zdravlje bolesnih”, neka samo pogleda Lurd, Fatimu i tolika druga svetišta Majke Božje. I što drugo tjera one stotine tisuća ljudi k Majci Božjoj Bistričkoj nego li činjenica da je Ona najbolja tješiteljica svakoj ožalošćenoj i ojađenoj duši? No, od svih zala za čovjeka je najstrašnije i najveće zlo grijeh, jer su samo po grijehu došla druga zla na ovaj svijet, pa i sama smrt.

A utočište grješnicima od srdžbe Božje tko je drugi nego li Blažena Djevica Marija? Svaka zemaljska majka brine se oko toga da ukloni razdor i mržnju između svoje djece. A još sto puta više nastoji Blažena Djevica Marija oko toga da grješnike izmiri sa svojim božanskim Sinom.

Aleksandar Veliki rekao je jednom zgodom da jedna jedina suza Njegove majke poništava mnoge smrtne osude. Ako je tako častio svoju majku jedan poganin, da njoj za ljubav oprosti zločincima, kud više će Isus Krist oprostiti onima za koje posreduje njegova Sveta Majka?

Sveto nam Pismo svjedoči da se prigodom općeg potopa nitko nije spasio osim Noe i njegove obitelji, koja se po nalogu Božjem zatvorila u barku, koja je plivala na valovima. A ako se tko od ljudi hoće spasiti u potopu grijeha, neka se s pouzdanjem utječe zagovoru Majke Božje, koju svi sveti Oci uspoređuju s Noinom barkom, jedinom nadom spasenja u općenitom potopu.

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (6. dio)

Dragi moji vjernici! Kolika zla danas biju svijet ne trebam vam dokazivati jer ste sami svjedoci strahota kakvih svijet nije još vidio u svoj svojoj povijesti. A evo vidjeli ste sada ukratko što mi kršćani katolici imamo u Blaženoj Djevici Mariji. Imamo u njoj lijek za sva zla, utjehu za svaku žalost, pomoćnicu u svakoj nevolji, utočište kad nas tište grijesi, nadu kad nas hvata očaj. A kolike duše danas već hvata očaj! Imaju li pravo? Nemaju! Jer ako propadnu, same će si biti krive, kad se ne obraćaju tamo gdje mogu naći pomoć, lijek, utjehu, a to je u Blaženoj Djevici Mariji koja nam je od Boga dana za Majku i zagovornicu. Iz toga slijedi da svaki od nas kao pojedinac, da svaka hrvatska obitelj, da čitav hrvatski narod mora biti velik, iskren i dubok štovatelj Majke Božje, Blažene Djevice Marije, osobito danas, u ovim strašnima vremenima!

Sveti Pavao apostol u poslanici Timoteju opominje svoga dragog učenika ovim riječima: “Dok dođem, pazi na čitanje, nagovaranje, učenje.” A ako je dužnost Timotejeva, kao predstavnika Crkve, bila da poučava i opominje vjernike u svemu što će koristiti njihovom duhovnom napretku, isto je tako bila dužnost vjernika da se okoriste ovim čitanjima, nagovaranjima i učenjem Timotejevim. Da netko uzmogne štovati Blaženu Djevicu onako kako treba, mora ponajprije temeljito poznavati sve Njezine divne odlike kojima ju je Bog uresio. Pravi dakle štovatelji Marijini moraju biti marljivi slušaoci riječi Božje koja se tumači u crkvama, pohvala koje Crkva iznosi o Majci Božjoj. A gdje to iz bilo kojega razloga nije moguće, pravi će štovalac Marijin nastojati da pri ruci ima uvijek kakvu knjižicu koja govori o Majci Božjoj. A te se danas mogu lakše nabaviti nego ikada.
Ove godine je npr. i “Društvo Svetog Jeronima” izdalo jednu knjižicu o Majci Božjoj koju lako može nabaviti svaka kuća. Kolike duše moraju zahvaliti svoje redovničko zvanje, svoje svećeničko zvanje, spas svoje duše lijepom štivu o Majci Božjoj. Dobra, naime, knjiga ima vrlo veliki upliv na čovječju dušu. Sam veliki sveti Augustin priznaje da mu je knjiga govornika Cicerona “Hortenzije” bila povodom da se vrati k Bogu. “Ova knjiga”, veli svetac, “dala je mom mišljenju drugi pravac, upravila je moju molitvu k Tebi Gospodine i promijenila je sadržaj mojih želja i čežnja. Najednom mi se učinila niskom svaka taština i nevjerojatnim žarom srca težio sam za neumrlom mudrošću i počeo sam da se vraćam k Tebi.” Ako je, dakle, već knjiga jednog poganina dala povod obraćenju jedne duše, bez sumnje će i štivo o Majci Božjoj potaknuti dušu da Blaženu Djevicu Mariju sve više cijeni, ljubi i tako raste u ljubavi i prema Bogu.

 

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (7. dio)

Dok god u čovjeku kuca srce, znak je da još živi. A dok god se čovjek sjeća Blažene Djevice Marije, znak je da još živi duhovnim životom. I što je češće zaziva, znak je sve dubljeg duhovnog života. Zato nas opominje sveti Bernard: “U pogibeljima, u dvojbenim stvarima misli na Mariju, zazivaj Mariju. Neka ti ne odlazi s usta, neka ti ne odlazi sa srca!”
Pravi katolik neće nikada zaboraviti onoga časa pod križem kad nam je Isus Krist dao Blaženu Djevicu za majku: “Sinko evo ti majke!” Pravi će ju katolik svaki dan zazivati kao majku onim riječima himna: “Majkom se pokaži, molbe nam prikaži, Onom rad nas što je, posto dijete tvoje!”

Pravi će ju katolik zazivati i pozdravljati kao svoju kraljicu, kako ga to uči Sveta Mati Crkva. Dostojanstvo zemaljske kraljice pa bila ne znam kako moćna od danas je do sutra. Kraljevsko dostojanstvo Majke Božje trajat će u vijeke vjekova. Njezinom naslovu odgovara i moć, da onima koji ju iskreno zazivaju kao svoju kraljicu, pomogne u svakom času. S kolikim dakle ufanjem mora govoriti katolik:
Kraljice anđela, moli za nas! Kraljice patrijarha, moli za nas! Kraljice proroka, moli za nas! Kraljice apostola, moli za nas! Kraljice mučenika, moli za nas! Kraljice ispovjednika, moli za nas! Kraljice djevica, moli za nas! Kraljice sviju svetih, moli za nas! Kraljice bez grijeha začeta, moli za nas! Kraljice mira, moli za nas!

Pravi katolik zazivat će ju kao svoju odvjetnicu i zagovornicu. Danas čovjek, nažalost, na zemlji ne može gotovo ništa postići bez zagovora i posredovanja. A koliko više osjećamo potrebu zagovornika na nebu, kad znamo, koliko smo puta uvrijedili Boga, svoje najveće i najmilije dobro.

Zato sveta Crkva svaki dan moli poslije svete mise: “Zdravo Kraljice, Majko milosrđa, Živote, Slasti i Ufanje naše, zdravo! K Tebi vapijemo prognani sinovi Evini, k Tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini; svrni dakle Odvjetnice naša one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!”

Pravi će ju katolik zazivati svaki dan kao mudru učiteljicu života. Izraelski se narod ponosio kraljem Salomonom, kojemu u mudrosti nije bilo ravna na zemlji. Mi imamo razloga da se još više ponosimo s Onom koju sveta Crkva zove Djevice premudra i Prijestolje mudrosti! O, koliki bi od onih ljudi koji danas plaču i tuguju nad ruševinama svoga života, bili sretniji da su se na vrijeme preporučili ovoj Majci dobrog savjeta!
Pravi će ju katolik svaki dan zazivati i pozdravljati kao svoju najveću dobročiniteljicu i tješiteljicu.

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (8. dio)

Većeg nam dobročinstva osim Boga nije nitko nikada iskazao od Nje, koja nam je rodila Spasitelja svijeta, svojim ga mlijekom dojila, svojim rukama hranila i odijevala, na križnom putu pratila i pod križem s Njime patila, dok nije izvršio djelo otkupljenja. I nitko nas nije u stanju tako utješiti kao Ona, koja je iskusila svu gorčinu najstrašnijih boli pod drvom križa Božanskoga Spasitelja. Ne zove je Crkva uzalud u litanijama: “Utjeho žalosnih!”

Kad vidimo u kojoj obitelji kako djeca na počasnom mjestu drže sliku zemaljskoga oca i majke, s pravom zaključujemo da štuju svoje roditelje i čuvaju uspomenu na njih i nakon smrti. Isto tako, s pravom zaključujemo da nije opak čovjek onaj koji na počasnom mjestu u kući ima sliku Majke Božje i tu sliku časti.

Kako je lijepo vidjeti u mjesecu svibnju, kad se u kući nalazi okićena slika Majke Božje ili kad pobožni katolici pale pred njom kroz čitavu noć svjetlo, da joj na taj način iskažu svoje štovanje kroz mjesec koji je Njoj posvećen. I kako je lijep kršćanski katolički običaj kad vjernici nose trajno sliku Marijinu uza se u obliku medaljice na vratu! Kolikima je već takva medaljica spasila život tijela, a kolikima, što je još važnije, život duše!
Pravi štovatelji Marijini nastojat će, kad im se pruži prilika, da posjete crkve posvećene Majci Božjoj, napose glasovita Njezina prošteništa.
Prije dvije godine pošlo je 20.000 francuskih mladića bosih nogu skoro 49 kilometara daleko pješke u starodrevno francusko narodno svetište Notre Dame de Puy, svetište Majke Božje, da se pred Njezinom starodrevnom slikom pomole, da čine pokoru za grijehe naroda svoga i da isprose sebi i svome narodu blagoslov Bogorodice. Primjer vrijedan nasljedovanja.

I mi imamo, hvala Bogu, mnogo svetišta Majke Božje, među kojima se ističe, kako rekosmo, svetište Majke Božje Bistričke. Svima neka nam bude nagrada da uzdržimo lijepe i spasonosne običaje svojih djedova, pa da, kad nam se pruži prilika, hodočastimo k Majci Božjoj, da pred Njezinom svetom slikom raskajana srca i duše plačemo radi grijeha svojih i naroda svoga i molimo za Njezin zagovor kod Boga, napose sada, u ovim strašnim vremenima. A tko će nam drugi pomoći, ako ne Ona?

Lijepo je vidjeti kad se oltar Majke Božje iskiti bijelim i crvenim ružama. Ali je još puno ljepše i sto puta zaslužnije kad joj se svaki dan stavlja na oltar duhovni vijenac ruža, sveta krunica ili kako ju negdje zovu “rožni venac”.

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (9. dio)

Kako je krunica draga Majci Božjoj vidi se po tome, što se u Lurdu ukazala svetoj Bernardici s krunicom u ruci. Vidi se po tome, što se onim malim pastirima u Fatimi u Portugalu prije dvadeset i pet godina ukazala isto tako s krunicom u ruci i na upit pastirice Lucije: „Tko si ti?“, odgovorila: “Ja sam Majka Božja Presvete Krunice!” Šest puta je Blažena Djevica Marija prigodom ukazanja u Fatimi opomenula one sretne pastiriće, a preko njih čitav svijet, da rado i pobožno mole svetu krunicu. Samo oholice i neznalice mogu se izrugivati molitvi svete krunice. A svi veliki i razboriti ljudi visoko su cijenili molitvu svete krunice.
Sveti Ivan Berchmans, kad je bio blizu smrti, zamolio je da mu metnu u ruku tri najmilije stvari, a to su bili križ, sveta Pravila njegove Družbe i sveta krunica. Veliki glazbenik Haydn molio je dnevno svetu krunicu i često priznavao da je za stvaranje svojih djela našao najviše pobude u svetoj krunici.

Glasoviti francuski liječnik i profesor medicine Recamier rekao je: “Ja molim krunicu. Ako sam zabrinut za kojega bolesnika i kad sam iscrpio sva sredstva svoga liječničkog umijeća, onda se obraćam Onome koji može sve izliječiti. A jer nemam uvijek vremena da predložim svoje molbe Bogu, molim Blaženu Djevicu kao svoju posrednicu s jednom ili dvije desetice svete krunice. Moram priznati da sam vidio izvanrednih uspjeha.”

Glasoviti vojskovođe princ Eugen Savojski i maršal Radetzky rado su i pobožno molili svetu krunicu. A tako slično i mnogi drugi veliki i znameniti ljudi. Zato smo mi u prošloj godini toliko puta poticali sve vas, dragi vjernici, da se molitva svete krunice uvede opet u svaku našu obitelj, u svaku hrvatsku kuću. Jer ako je prije krunica pomagala tamo, gdje više nitko nije mogao pomoći, to će nam sigurno pomoći i u ovim strašnim vremenima kad se čini da je uzaludna svaka pomoć ljudska.

Udružujte se zato na poziv svojih pastira u organizaciju “žive krunice“, o kojoj su vam već sigurno govorili vaši dušobrižnici. Molite svaki dan svetu krunicu u svakoj obitelji navečer prije počinka, a ako ne čitavu, barem njezin dio.

Nabavite si tko može i knjižicu koja je ove godine izašla o svetoj krunici, da je tako što bolje razumijete, da vam krunica na taj način što više omili, da je onda što pobožnije i revnije molite. Budite uvjereni da ćete brzo iskusiti divne plodove svete krunice.
Glavne svetkovine Majke Božje jesu: Svijećnica, Navještenje, Velika Gospa, Mala Gospa, Bezgrješno Začeće.

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (10. dio)

Običaj je već na zemlji da zemaljski vladari uoči kakve državne svetkovine podjeljuju razne milosti svojim podanicima. Zar je Majka Božja možda manje darežljiva od zemaljskih vladara? Ona nam govori s psalmistom napose u te svoje dane: “Otvori usta svoja i ja ću ih napuniti!”

Pripravimo duše naše za svetkovine Marijine kakvom devetnicom ili trodnevnicom, bilo kod kuće, bilo da se obavlja u crkvi. Dajmo Njoj na čast odslužiti koju svetu misu, postimo Njoj u čast, dajmo milostinju, primimo svetu pričest Njoj u čast. Kako se Majka Božja nikada ne da nadvisiti u velikodušnosti ni od koga, sasvim je sigurno da će izliti na nas obilni majčinski blagoslov za svaki ovaj čin pobožnosti koji joj iskažemo.

Između Majke Božje i grijeha postoji vječno neprijateljstvo. Ne može dakle biti govora o onom pravom i dubokom štovanju Majke Božje tako dugo, dok nam se mili grijeh koji Ona toliko mrzi. Zato naše nastojanje mora ići za tim da se okanimo grijeha, a da dušu obogatimo krjepostima.

Kako je žalosno i bolno čuti kad pojedinci u našem narodu proklinju Majku Božju. Ti zaboravljaju na one teške riječi Svetoga pisma: “Jao rodu, koji kune oca svojega i ne blagoslivlja matere svoje!” Neka zauvijek nestane te sramote iz naše sredine. Ako hoćemo da si osiguramo trajno zagovor Marijin, da nas trajno prati Njezina majčinska ljubav, ljubimo poput Nje svetu čistoću, poniznost, milosrđe prema bijednicima, strpljivost, odanost u svetu volju Božju, sveto siromaštvo, umjerenost i druge kršćanske krjeposti.

Pitat ćete, zašto toliko naglašujemo štovanje Majke Božje? Odgovaramo, zato, jer u Njoj vidimo najveću nadu u ovim strašnim vremenima. Za Nju naime vrijede riječi Svetoga pisma: “Blago čovjeku koji me sluša i koji straži na vratima mojim svaki dan i koji čuva dovratnike moje; koji mene nađe, naći će život i crpsti će spasenje od Gospoda. Tko se ogriješi o mene, ozlijedit će dušu svoju; svi koji me mrze, ljube smrt!”

Upravo je upadno da su svi sveci djetinje štovali Majku Božju i preko Nje primili od Boga velike milosti. Sveti Alfons Liguori dnevno je Njoj na čast molio krunicu, svake subote Njoj na čast postio, svaki sat molio pozdrav anđeoski. I gle kako ga je Bog po zagovoru Bogorodice proslavio na zemlji i na nebu! I taj veliki svetac zapisao je riječi koje bi si morao dobro zapamtiti svaki katolik: “Ja ne vjerujem”, veli svetac, “da bi se pakao mogao podičiti, da je jedan jedini prispio tamo, koji je iskreno štovao Majku Božju.”

Okružnica o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. (11. dio)

Dragi vjernici! Svi vi vidite i znate kako teška zla biju pojedince i čitave narode. Ta zla, koja nas biju, pravedna su plaća za grijehe čovječanstva.

No, dok nas Gospodin Bog jednom rukom udara, drugom nas odmah i liječi. Evo, po nedokučivoj dobroti Božjoj ukazala se prije dvadeset i pet godina Majka Božja u Fatimi, da svijet upozori na zla koja će doći i da svijet uputi da će upravo u Njoj naći pomoć u strašnim danima koji će doći i koji su došli na svijet.

To je, kako rekosmo na početku, potaklo Svetog Oca, da čitav svijet posveti Prečistom Srcu Marijinom. Ne govori li nam onda zdrava pamet da nam je upravo sveta dužnost, nakon što smo i našu Nadbiskupiju posebnim načinom posvetili Prečistom Srcu Majke Božje, da učinimo sve da se pobožnost prema Majci Božjoj u našoj Nadbiskupiji što više proširi i produbi, kako smo to prije razložili.

Ako nas svi poslušaju, kao što bi morali i kao što želimo, onda smo uvjereni da neće dugo potrajati da nam po zagovoru Majke Božje svanu dani mira i zadovoljstva na zemlji. A što je još važnije, uvjereni smo da će svi Njezini štovatelji primiti jednom kao nagradu krunu života vječnoga!

S tom željom podjeljujemo svima vama od srca, kao zalog nebeskih milosti svoj natpastirski blagoslov!

 

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (1. dio)

Alojzije, po milosrđu Božjem i Svete Apostolske Stolice milosti nadbiskup zagrebački, svima svojim vjernicima milost i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!

Predragi vjernici! Ušli smo u sedmu kalendarsku godinu strašnoga Drugoga svjetskog rata, koji po svojem opsegu, po svojim grozotama i po svojim ciljevima nadilazi sve ratove poznate u povijesti čovječanstva. Stoga se ne čudimo puno da su toliki ljudi klonuli duhom, a pogdjekoji čak sami obračunali sa svojim životom, ne snalazeći se više u strašnom vrtlogu života. Ponestalo je naime vjere u mnogim dušama, a u mnogim drugima je vrlo oslabila vjera u osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta. Ima tomu više razloga. Knjiga Mudrosti u Svetome Pismu sažela je ponajglavnije u riječi: “Naopake misli odvajaju od Boga, i kušana svemoć odbija od sebe luđake. Jer u dušu, koja misli na zlo, ne uvraća se mudrost, u tijelu, što se predaje grijehu, nikada ne uzima stana. Jer od lažnosti bježi sveti duh stege; od ludih misli drži se daleko, i kad se približi nepravda, biva izagnan”.
Jedan dakle od velikih uzroka, da je oslabila vjera u Boga u tolikim dušama, je oholost. To je potpuno u skladu s poznatom rečenicom, da glupost i oholost rastu na istome stablu. Stoga je lako razumjeti činjenicu, da su istinski učeni ljudi redovito puni žive vjere u Boga Stvoritelja svijeta, a umišljene veličine preziru Boga, da se ispune riječi Svetoga Pisma: “Već je mnoge radoznalost dovela u zabludu, i zla je mudrost prevarila njihovu razboritost”.
A kad se čovjek prevari u razumu, onda nije dalek put ni do prevare volje, to jest do opaka života. Veli naime lijepo papa Lav XIII.: “Budući da leži u naravi čovjeka da u svojim činima uzima razum za vođu, to zabluda razuma povlači za sobom lako pogrješku volje; i tako se događa da kriva mišljenja, koja imaju svoje sjedište u razumu, utječu na ljudske čine i pokvare ih”. A ništa tako ne odvodi čovjeka od Boga kao opaki život. To je posve razumljivo. Svjetlo se sunca krasno odražava u bistroj vodi, dok u mutnoj i zaprljanoj nikako. Tako i čovjek, koji je čista života, rado traži Boga, kao Onoga koji će ga jednom nagraditi za njegova dobra djela.

Opaki pak čovjek ne voli slušati o Bogu ili Ga čak mrzi, jer zna, da mu valja jednom polagati račun za zla djela svoga života. Čovjek pokvarena života sličan je nijemoj životinji, jer trči za prolaznim zemaljskim užitcima, umjesto da se brine za neprolazna vječna dobra, koja je Bog obećao onima, koji Njega ljube.

(Glas Koncila)

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (2. dio)

I tako, dok se današnji čovjek okrenuo od Boga, obratio se k stvorovima. Ispunile su se riječi svetoga Augustina: “Mnogi su postali lude, jer su sami sebe smatrali mudrima.” Ta kud ćete veće ludosti, negoli kad današnji čovjek ponavlja riječi staroga bezbožnika: “Jer smo postali slučajno i kasnije ćemo biti kao da nas nije bilo. Jer je para dah našega nosa, mišljenje iskra pri udaranju našega srca. U gasi li se ona, tijelo postane pepeo i duh se raspline kao tanak zrak. Zato dođite! Uživajmo dobra, što su tu! Revno se okoristimo svijetom u mladosti.”
Sve je dakle mišljenje i htijenje mnogoga današnjeg čovjeka upereno na zgrtanje blaga, na putene užitke, na raznovrsne zabave i pijanke kraj sve strahovite ozbiljnosti vremena u kojemu živimo. Čovječanstvo naših dana sliči čovječanstvu prije općega potopa, o kojemu govori Isus Krist, proričući o svršetku svijeta: “Kao što je bilo u dane Noine, tako će biti, kada dođe Sin Čovječji. Jer kao što su u dane pred potopom jeli i pili, ženili se i udavali do onoga dana, kad Noa uđe u kovčeg, i ne opaziše, dok ne dođe potop i sve odnese.”

Kad gledamo kako se danas veliki gradovi ruše u prah i pepeo, kako ih sažiže strašni oganj, tko da se ne sjeti sudbine Sodome i Gomore, koje je istrijebio oganj s neba radi njihovih protuprirodnih opačina. I kad gledamo toliku zbrku pojmova u današnjem svijetu, tko da se ne sjeti onoga čovječanstva koje je gradilo babilonski toranj, zaboravivši, da se odredbe Gospodnje ne mogu nikada nekažnjeno prestupati.
Današnji je čovjek pošao sličnim putem. Umjesto da živi u prekrasnoj građevini, koju je sazdala ruka premudroga i dobroga Boga na temelju deset zapovijedi Božjih i beskrajna ljubav Njegova, koja se očitovala u Evanđelju što ga je Isus Krist donio na svijet, ljudi naših dana nisu zadovoljni time, nego hoće svojim rukama stvoriti novi dom, novu babilonsku kulu, sazdanu na labavom temelju ljudskih strasti, zabluda uma i zabluda volje.
Uslijed opće pokvarenosti, a pokraj tolikih nesreća koje su se survale na čovječanstvo, nije nikakvo čudo da su klonuli duhom i mnogi dobri vjernici. Oni se danas u čudu pitaju, zašto tolike strahote u svijetu? Ne mogu razumjeti zašto moraju jednako trpjeti i pravedni i nepravedni. Ja li  Bog uopće u stanju obuzdati ikada više sva ova zla i uspostaviti opet kršćanski poredak na zemlji? Slične su se misli nametale i pobožnom psalmistu kada je narod izraelski bio u sužanjstvu babilonskome, a protivnici mu se rugali pitajući: “Gdje je Bog njihov?”

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (3. dio)

Znam da će se mnogi začuditi, kada čuju te riječi. Zar je dobročinstvo Božje tisuće popaljenih kuća, porušenih mostova, uništenih javnih zgrada, osiromašenih obitelji, ostavljene djece, poubijanih ljudi? Za onoga koji sve stvari gleda samo tjelesnim očima, to svakako nije nikakvo dobročinstvo, nego strašna nesreća. Ali za čovjeka koji sve stvari gleda očima vjere, sadašnja zla su doista veliko dobročinstvo Božje.

Kad bi kojemu vinogradaru tuča uništila vinograd, bila bi ludost govoriti mu o nekom dobročinstvu. Ali kad bi tuča, koja uništi njegov vinograd, bila od čistoga zlata, ne bi to sigurno smatrao nesrećom, nego velikim dobitkom, jer bi tvarna šteta bila stostruko naplaćena vrijednošću zlata. To je dobro razumio sveti Pavao apostol, kada kraj svih patnja koje su ga stizale, govori: “Napunio sam se utjehe; izobilan sam radosti posred sve nevolje naše.” “Tako i sadanja zla nisu za pravoga kršćanina nesreća nego lijek u ruci Božjoj, kojim se Bog služi, da nas izbavi od pravoga zla. Ta zar nas nije Isus Krist učio moliti: Oče naš, koji si na nebesima?” A za pravoga oca, koji uistinu ljubi svoje dijete, zapisao je sam Bog Duh Sveti: “Tko štedi šibu, ne ljubi sina svojega, a tko ga ljubi, kara ga za vremena.” I nas dakle sve kara Otac nebeski ovim strašnim ratom, jer nas iskreno ljubi.

Mnogi je čovjek posve zaboravio koji je cilj i svrha njegova života na zemlji. A kada ne bi bilo nevolja i jada, kakvi su sada snašli čovječanstvo, mnogi se ne bi nikada više obratili k Bogu. Možda bi im nekoliko godina išlo dobro na zemlji, ali bi zato trpjeli kroz svu vječnost. Bog ih hoće izbaviti po ovim teškim nevoljama. Čuli ste već toliko puta onu priču o rasipnom sinu. Dok god je bilo novca u džepu, nije mu bilo ni na kraj pameti da se popravi i vrati poštenom životu u kući svoga oca. Tek onda, kad je nastupila strašna glad i on nije imao što jesti, nego uzimao koštice kojima su hranili svinje, otvorile su mu se oči. Tek onda lupio je šakom o prsa i vrativši se k ocu, skrušeno priznao: “Oče, sagriješih nebu i tebi; nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.”

Sigurno je, da su strašna zla koja su snašla čovječanstvo, vrlo bolna operacija, ali je sigurno i to da mnogi ljudi ne bi više nikada našli put k Bogu Ocu nebeskome da se ne hrane zlima, koja ih čine bjednijima od životinja. Što mislite, zašto? Sigurno ne da ih upropasti, nego da ih iskuša. Prije negoli udari jaka bura, ne može se nikada znati, da li je korijenje stabla čvrsto ili ne.

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (4. dio)

Jednako tako prije nego navale nevolje, ne može se reći da li čovjek više ljubi Boga ili stvorenja, kojih se mora u patnjama na ovaj ili onaj način odreći. Job je bio bez sumnje svet čovjek, jer ga Sveto pismo zove pravednikom.

Ali, njegova je svetost i veličina došla do izražaja tek onda, kada je bez mrmljanja i prigovaranja primio iz ruke Božje strašne udarce, izgubivši svu djecu i sav imetak, pa i samo tjelesno zdravlje. Pljeva se ne može lučiti od pšenice, negoli puhanjem vjetra. A mirisave biljke pokazuju svoj miris najbolje onda, kad se malo zgnječe među prstima.

Oni dakle, koji žive u miru s Bogom pa ih ipak stižu nevolje kao i druge ljude, ne smiju mrmljati niti zdvajati, nego sa zahvalnošću primati sve ove udarce iz ruke Božje te njima odslužiti tolike vremenite kazne, govoreći sa svetim Augustinom: “Gospodine, ovdje na Zemlji pali i reži, samo me poštedi u vječnosti.” Nevolja sadašnjih dana čisti pravednike od nesavršenosti. Vinogradar mora svake godine obrezivati vinograd, ako hoće da mu donese rod. I što je vinograd plemenitiji, tim ga pomnije obrezuje. Gospodin Bog je vinogradar, a mi smo vinograd njegov. Pravednici su najplemenitija loza.

Zato ju Božji vinogradar brižno obrezuje oštrim nožem jada i nevolja, kakve sada proživljavamo. Sadašnje nevolje umnažaju našu snagu. Jer, da željezo postane tvrdo, mora se po njemu udarati čekićem bez milosrđa. Sadašnje nevolje umnažaju u pravednicima ljubav Božju. Ide im, veli sveti Franjo Saleški, nekako slično, kao i Noinoj barci. Što su se više dizali valovi, više se dizala i njegova barka.

Sadašnje nevolje umnažaju zahvalnost prema Bogu, koja je jedna od prvih naših dužnosti. Jer tek onda kad čovjek sve izgubi, tek onda postane svjestan koliko je dobro primao od Boga. Sadašnje nevolje umnažaju poniznost pravednika, koji mora danas trpjeti sa strane opakih i pokvarenih ljudi premnoge nepravde i poniženja. One umnažaju revnost u molitvi. Nikada nisu apostoli tako skrušeno molili, kao onda kada je oluja zaprijetila potopom lađici u kojoj su se nalazili. Svi su kao jedan čovjek povikali: “Gospode, spasi nas, izgibosmo!” Boli i nevolje čuvaju pravednika da se ne pokvari.

Gospodin Bog čini s njime slično, što i ljudi s ribom. Ako ju hoće sačuvati, onda ju moraju dobro posoliti. Koliko god ovaj ili onaj čudno gledao, nevolje i nesreće koje stižu pravednika često doprinose i njegovoj zemaljskoj sreći.

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (5. dio)

Pravedniku Jobu bilo je sve uništeno, tako da mu se rugala i žena i prijatelji, što se toliko uzdao u Boga. A što kaže Sveto pismo? “I Gospod preokrenu sudbinu Jobovu … Dvostruko dade opet Jobu sve, što je bio posjedovao.”

Konačno, što je najvažnije, ovaj će zemaljski život ipak brzo proći. Jadi i nevolje, koje danas moraju podnositi i dobri ljudi, služit će im da sigurnije postignu vječno blaženstvo. Mnogi su danas slični onom Lazaru iz Evanđelja, koji je toliko bio bijedan, da mu ljudi nisu htjeli priuštiti ni mrvica koje su padale sa stola nekoga bogataša. Štoviše, i “psi su dolazili i lizali rane njegove.”

Ali je baš po tim nevoljama bio onako proslavljen na nebu. Neka, dakle, svi oni dobri ljudi koji danas toliko trpe, drže na umu riječi svetoga Pavla apostola: “I znamo, da onima, koji ljube Boga, sve zajedno pomaže na dobro.”

Kao što je svaki stvor, tako su i pojedini narodi i svi narodi zajedno potpuno ovisni o Bogu, jer “malo i veliko stvorio je On”. Zato su i narodi dužni, da daju Bogu čast. A kad tamo, događa se protivno. I mi možemo, nažalost, govoriti o posebnim našim narodnim grijesima, kao što je bijela kuga, pa Bogu mrska kletva i psovka, koja tako strašno vrijeđa dostojanstvo Božje.

Kad, dakle, gledamo kako je teško pogodila ruka Božja naš hrvatski narod, nemojmo se čuditi, nego se ponizimo pod silnom rukom Božjom. Ta za Gospodina Boga stoji pisano: “Ljubiš sve, što postoji, i ne mrziš ništa od onoga, što si stvorio. Jer da si bio što mrzio, ne bi onda to stvorio.”

Stoga vjerujemo, da dragi Bog po ovim nevoljama, koje je poslao na našu domovinu, želi najbolje našemu narodu. Kao što stabla u voćnjaku nakon zime opet procvatu, prolistaju i donose obilati plod, tako vjerujemo da će po beskrajnoj dobroti Božjoj sve ove nevolje biti podloga procvatu, sreći i blagostanju naše domovine.

Katastrofa koja je zadesila čovječanstvo, tako je velika po svom opsegu, da su mnogi, inače dobri vjernici, posve zbunjeni, i da se u njihovim dušama i protiv njihove volje javlja sumnja može li Bog obuzdati ovakva zla, kakva ne pamti dosad povijest roda ljudskoga.

Kad bismo mi, dragi moji vjernici, svjesno sumnjali o tome, onda bismo nanijeli tešku uvredu neizmjernomu Veličanstvu Božjem. Baš ove strašne nevolje dokazuju, a budućnost će dokazati još bolje, da je Gospodin Bog apsolutni gospodar svega zbivanja na zemlji i da ništa, upravo ništa, nije kadro oteti se Njegovoj božanskoj vlasti.

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (6. dio)

Znate li što govori za Njega Knjiga Mudrosti?: “Jer ti si u stanju djelom pokazati veliku moć svoju. Tko se može oprijeti snazi mišice tvoje? Jer kao prašak na tezulji sav je svijet pred tobom kao kap rose, koja ujutro padne na zemlju.”

A sveti Izaija prorok pita: “Tko je šakom izmjerio mora i mjeru neba odredio pedljem? Tko je u korito nasuo prah zemaljski, gore izmjerio na mjerila, bregove na poteg njihov? Tko je upravljao duh Gospodnji, tko ga je upućivao kao savjetnik? S kim je imao vijeće, da mu je dao razboritost, da ga je naučio putu pravice, doveo ga do spoznaje i pokazao mu put razbora? Eto, narodi su kao kap iz suda, kao prašak na mjerilima broje se! Eto, otoci su mu kao zrno pijeska, što ga podigne … Svi su narodi kao ništa pred njim. On ih drži za ništa i ništave. S kim ćete izjednačiti Boga, što ćete uz Njega staviti kao priliku?”
Kad, dakle, takav kormilar upravlja sudbinom roda ljudskoga, pojedinih naroda i svakog pojedinog čovjeka, ne mora li naše pouzdanje u Gospodina Boga na nebesima biti neograničeno? Kako su, dakle, smiješni oni ljudi koji mrmljaju i prigovaraju, umjesto da se ponizno poklone pred svetim odlukama Svemogućega Boga!

Puno je bolje načinio  onaj Bogom nadahnuti pjesnik u Svetome Pismu, kad govori: “K tebi podižem oči svoje, koji prebivaš na nebesima. Kao što su oči sluga upravljene k rukama gospodara njihovih; kao što su oči sluškinje upravljene k rukama gospodarice njezine; tako su oči naše Gospodu, Bogu našemu, dok nam se ne smiluje.”
Mi kao ograničena bića sve mjerimo sitnim ljudskim mjerilima. Tako i Božju dobrotu i milosrđe. Čovjek je dobar od danas do sutra. Ali Božja dobrota i milosrđe nema granica. Ne znate li što govori Gospodin Isus Krist: “Koji sin od vas da od oca zamoli kruha, zar će mu dati kamen? Ili ribu, zar će mu mjesto ribe dati zmiju? Ili ako zamoli jaje, zar će mu dati štipavca? Kad dakle vi, koji ste zli, znate dobre dare darovati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati Duha Svetoga onima, koji Ga mole?” A ako nam daje duhovna dobra koja su mnogo vrjednija, kako bi nam onda uskratio ono što je puno manje vrijedno, zemaljska dobra, potrebna za život?
Ne klonimo, dakle, duhom, nego radije hvalimo Gospodina, kako nas opominje kralj David: “Hvalite Gospoda! Jer je dobar, jer milost njegova traje dovijeka.” Milosrđe Njegovo traje i sada u ovim teškim nevoljama koje naš ograničeni um smatra najvećom nesrećom, ali iz kojih će Božja mudrost izvesti sasvim sigurno naše najveće dobro.

 

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (7. dio)

Svima Vam je dobro poznata povijest egipatskoga Josipa. Na ljudsku sudeći, bila je za njega strašna nesreća, kada su ga zavidna braća prodala kao roba u Egipat. Mnogo je prepatio taj pravednik kao rob u kući Potifarovoj. Ali sve je konačno svršilo na veliko dobro njegovo i njegove braće, kojima reče kad im se otkrio: “Ne korite sebe za to, što me prodaste ovamo; jer Bog me poslao pred vama, da vas uzdrži na životu.”

Možemo li dakle mi sumnjati da bi u sadašnjoj strašnoj oluji moglo nešto izmaći Božjoj moći i mudrosti, kad stoji pisano: “Velika je mudrost Gospodnja. On je jak moću i vidi sve.” Nijedan se razborit čovjek ne usuđuje prigovarati vještome majstoru koji u svojoj radionici izrađuje kakvu umjetninu.

A kako tek nerazborito čine oni ljudi koji podvrgavaju kritici Božju upravu svijeta i žale se na sadašnje nevolje, kao da Bog ne zna za njih i kao da ne može iz njih izvući najveće dobro za pojedince i narode, kao što je iz nesreće Josipove izvukao ne samo veliku korist, nego upravo spas njegov i njegove obitelji, koja bi bila poumirala od gladi, da on nije bio pravodobno prodan u Egipat.

Mnogo ćemo bolje dakle učiniti, da umjesto kritiziranja padnemo na koljena te se sa svetim Pavlom apostolom poklonimo mudrosti Božjoj u punom pouzdanju srca i duše: “O dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučivi sudovi njegovi i neistraživi putovi njegovi. Jer tko je upoznao misao Gospodnju? Ili tko mu je bio savjetnik? Ili tko mu je što prije dao, da mu se uzvrati? Jer je sve od njega i po njemu i u njemu. Njemu slava uvijeke!”

Ljudski rod potonuo je danas u grijesima i opačinama. Ne možemo puno bolje reći ni za naš narod. Koliko se strašnih psovki sasulo samo minule godine na Boga i Presvetu Bogorodicu iz usta hrvatskih sinova!

Koliko se je griješilo proti šestoj zapovijedi Božjoj! Koliko se je griješilo proti bračnoj vjernosti, koliko se je griješilo pijanstvom, klevetama, ogovorima, nemarom za svetkovanje dana Gospodnjega, za primanje sakramenata, koliko je počinjeno krađa, ubojstava, otimačina! Kad se svega sjetimo, i nehotice nam dolaze na um riječi Davidove: “Spasi me, Bože: jer dođoše vode sve do duše moje. Propadam u dubokom glibu, gdje nema dna. Tonem moru u dubine i oluja me potapa.”

Gospodin Bog je spreman pomoći. Ali nas ujedno opominje, što od nas traži i očekuje, kad čitamo u Svetome Pismu: “Da sam nosio u srcu svojem bezakonje nikad me ne bi uslišio Svemogući.”

 

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (8. dio)

Moramo dakle stvoriti čvrstu odluku u duši, da ćemo prekinuti sa starim grješnim životom i služiti mu ubuduće “u pravdi i svetosti istinitoj.” Ona velika grješnica, Magdalena, bila je uslišana onaj čas kad je raskajana pala do nogu Isusovih i počela ih zalijevati suzama pokajnicama i otirati kosom svojom. Čim je kralj David priznao svoj teški grijeh preljuba i ubojstvo svoga najboljeg vojnika Urije, već mu prorok najavljuje utješnu stvar: “I Gospod je tebi oprostio grijeh tvoj. Nećeš umrijeti.”

Tek što je razbojnik na križu izustio riječi: “Gospodine, sjeti se mene, kad dođeš u kraljevstvo svoje”, već čuje i utješne riječi od Krista Gospodina: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.” Carinik Zakej izustio je skrušenim srcem riječi: “Evo, polovicu svoga imanja, Gospodine, dajem siromasima, i ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” I odmah mu Isus Krist odgovara: “Danas dođe spasenje kući ovoj.” Sveti Petar plakao je gorko što je zatajio Krista, a Gospodin ga malo iza toga postavlja za vrhovnog glavara svoje Crkve.
Sve dakle ovisi sada samo o nama, predragi vjernici, hoće li Gospod skratiti dane kušnje ili ne. On traži od nas obraćenje i iskreni popravak života. Poslušajte, dakle, glas prorokov koji opominje: “Obratite se Gospodu, Bogu svojemu! Jer je on milostiv i milosrdan, dugotrpan i bogat milosrđem i požali nesreću.”

Koliko smo puta mi u prošloj godini pozivali na pokoru, obavljali pokorničke procesije! Pa ipak mnogi se još uvijek ne popravljaju, nego nastavljaju živjeti kao i prije, misleći: ima vremena! A to baš hoće đavao! S pravom stoga kažu da je put u pakao popločen samim dobrim odlukama, koje se nikada ne izvedu. Baš onako, kao što su i suvremenici patrijarha Noe griješili dalje, dok nije jednog dana navalila voda i potopila sve osim pravednika Noe i njegove obitelji. “Ne oklijevaj, opominje nas Sveto Pismo, ne oklijevaj obratiti se k Bogu! Ne zavlači od dana do dana! Jer iznenada provali gnjev Gospodnji, i ti ćeš biti ugrabljen u dan plaće.”

To je dobro razumio veliki učitelj Crkve, sveti Augustin, pa zato ovako opominje kršćane: “Veliš, od sutra ću pobožno živjeti. Ali čuj: Bog ti je obećao oproštenje, no sutrašnjeg dana nije ti obećao. Ako si do sada zlo živio, počni još danas dobar život.”
Koliko bi jada prištedjeli sebi i svojoj domovini kad bi svi ovo dobro shvatili i uzeli si k srcu!

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (9. dio)

Ta zašto baš čovjek, kojega je Bog obdario razumom i slobodnom voljom, zašto baš čovjek mora biti najgori među svima stvorenjima? O, koliko nas mora boljeti taj nehaj prema Bogu u današnjem svijetu, kad se sjetimo onih lijepih riječi sv. Grgura pape u propovijedi na blagdan Sveta Tri Kralja: “Sve su stvari posvjedočile, da je njihov Stvoritelj došao na svijet. Priznala su ga nebesa, jer odmah šalju zvijezdu. Priznalo ga je more, jer pod njegovim nogama postaje kao cesta. Priznala ga je zemlja, jer se prigodom Njegove smrti trese. Priznalo ga je sunce, jer sakriva zrake svoga svjetla (na Golgoti). Priznalo ga je kamenje i stijenje, jer se prigodom Njegove smrti raspucalo. Priznalo ga je podzemlje, jer je tom zgodom vratilo mrtve, koje je sakrivalo.”

Jedino ga nisu priznali nevjerni Židovi, koje je bio obdario tolikim dobročinstvima. A isto tako, neće da ga priznaju pravim kršćanskim životom danas toliki ljudi, koji su primili još veća dobročinstva od Boga. Tada se još čude da tolike nevolje biju svijet. Gospodin Bog u svojoj neizmjernoj dobroti ide tako daleko, da je posebnim ukazanjem Majke Božje u Fatimi na poseban način upozorio ljude na sva ova strašna zla. Ja sam, govori Blažena Djevica Marija, Majka Božja Presvete Krunice. Dolazim upozoriti vjernike, da promijene život i da više ne vrijeđaju grijehom našega Gospodina. Neka mole svaki dan svetu krunicu i čine pokoru za svoje grijehe. Neka se svijet posveti mojemu Bezgrješnomu Srcu. Na prve subote neka pristupaju naknadnoj svetoj pričesti!

I na ovo upozorenje dodaje Presveta Djevica utješno obećanje: “Konačno će ipak pobijediti moje Bezgrješno Srce i svijetu će zasjati opet doba mira.”

Mi smo vas, predragi vjernici, u minuloj godini, a i u pretprošloj godini na sve ovo mnogo puta upozorili i toplo vam stavili na srce da poslušate glas Presvete Bogorodice. Pozvali smo vas već mnogo puta da se u svaku našu obitelj opet uvede zajedničko moljenje svete krunice; da se svaka obitelj posveti Presvetom Srcu Isusovu i Prečistom Srcu Marijinu; da se učlanjujete u bratovštine Prečistog Srca Marijina; da svi rado pristupate naknadnoj svetoj pričesti po želji Presvete Bogorodice; jednom riječi, da iz temelja promijenite život i da svi odložite po pređašnjem vladanju “staroga čovjeka, koji ide u propast po prevarljivim pohotama” i obučete “novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu u pravdi i svetosti istinitoj.”
Tada možemo računati na Božju pomoć i s punim pouzdanjem gledati u budućnost, ma kako se crni oblaci nadvili danas nad našom domovinom i nad cijelim svijetom.

Okružnica nadbiskupa Stepinca: O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koje proživljavamo, od 7. siječnja 1945. (10. dio)

Grješnici imaju razloga strepiti pred budućnošću. Ali oni, koji su u miru s Bogom, nemaju razloga da strepe, već radije sa svetim kraljem Davidom neka govore iz punine srca: “Gospod je svjetlost moja i spasenje moje, koga da se bojim? Gospod je zaštitnik života moga: od koga da strepim?

Ako mi se približe zlikovci, da me unište, tlačitelji i neprijatelji moji: oni će posrnuti i pasti. Neka se skupi tabor proti meni, srce moje ne zna za strah; neka plane boj proti meni, ja ću se svejedno ufati.”

Ufat ćemo se svim srcem i svom dušom u Gospodina Boga našega, koji jest i ostaje dovijeka jedini gospodar neba i zemlje i svih događaja u povijesti čovječanstva. Da to ufanje ostane nepokolebivo u vašim srcima, podjeljujemo vam, predragi vjernici, od srca svoj natpastirski blagoslov!

 

Vratimo se natrag k istini!

Propovijed u katedrali na Staru godinu, 31. prosinca 1944. godine

(Nakon što je spomenuo kako i danas ima u Zagrebu veliki broj ljudi, koji pomoću astrologije, spiritizma i raznih sanjarica žele proricati sudbinu u godini 1945., nadbiskup je ustvrdio kako nova godina neće nikako ovisiti o tim bajkama i »proročanstvima«, nego tek o dvama čimbenicima: jedan je čimbenik Gospodin Bog, a drugi smo mi, te nastavio:)
Što je nova godina? Ništa drugo nego nastavak povijesti roda ljudskoga, koja je započela stvaranjem prvoga čovjeka, koji je proizašao iz ruke Božje. A tko će razborit posumnjati da se Bog ikada prestao zanimati za djelo ruku svojih (…).
Zato i u ovoj groznoj nesreći koja je snašla čovječanstvo Drugim svjetskim ratom, moramo gledati ruku Božju, koja se služi ovom bolnom operacijom da čovječanstvo spasi od potpune propasti. I ima potpuno pravo Lacordaire, kad kaže: “Kad Bog hoće narode dovesti opet k sebi, onda pusti da zablude dođu do vrhunca, do točke gdje je posve očito da zabluda niti što jest, niti što može. On prepušta zabludu samoj sebi, da svrši sama od sebe u ništavilu. I onda se odlučuje sudbina naroda; prisiljeni birati između onoga što jest i što nije, moraju ili propasti ili se vratiti natrag k istini.”
(Spominjući u nastavku svoje propovijedi kako su se prilikom ovog rata zablude ljudskog roda približile vrhuncu, kaže da je i Bog dopustio da čovjek danas stoji potpuno nemoćan pred ruševinama babilonskog tornja, koji se s toliko truda i troškova gradio na mjestu gdje je prije stajala velebna zgrada zapovijedi Božjih. Pa ipak! Da li je Bog sva ova teška zla dosudio, da nas upropaste? Ne! Tako i u novoj godini 1945. Gospod želi samo najbolje i našoj ispaćenoj domovini:)
Leži sada samo u nama, kao drugom čimbeniku, hoće li ova nova godina, u koju ulazimo, biti sretna ili nesretna. Bit će sretna, ako poslušamo glas Božji. Bit će nesretna, ako prezremo glas Božji. A glas nas Božji opominje: “Obratite se, kako ste duboko pali!” (Iz 31,6).
(Ističući nadalje kako i najtežem grješniku Gospodin Bog oprašta ako se iskreno pokaje, potiče nas da sa starom godinom svrši i naš stari grješni život. Neka s novom godinom počne i novi život koji će biti dostojan novoga čovjeka, koji je »stvoren po Bogu u pravdi i svetosti istine« (EJ 4,24), i završio propovijed riječima:)
Mi čvrsto vjerujemo, da će se i ova strašna zla koja su snašla našu domovinu, obratiti i na njezino dobro, na dobro njezine djece, da u miru, pravdi i slobodi slave svoga Stvoritelja! Amen.

Budimo vjerni svetome Petru i njegovim nasljednicima!

Propovijed u katedrali na svetkovinu Sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1945.

Dragi moji vjernici!

U rimskim katakombama, koje su bile svjedokom najtežih dana kršćanstva, nađena je jedna svjetiljka na kojoj su bile urezane riječi: “Petar ne umire”. Da je vjera prvih kršćana bila opravdana, dokaz je među ostalim i to, što mi danas, 1900 godina nakon Kristove smrti, istim poštovanjem gledamo vrhovnog glavara Svete Crkve Papu Pija XII., kao što su prvi kršćani gledali sv. Petra apostola, čiji blagdan danas slavimo.

Nestalo je moćnih dinastija svijeta, minula su kao sjena silna kraljevstva na zemlji. Prolaznost se zamjećuje svuda na svijetu. Ali jedno ostaje neizmijenjeno do konca svijeta, to je institucija papinstva, koja ostaje i pored toliko prohujalih bura i oluja. Čovjeku se nehotice nameće pitanje: “Odakle ta nesalomivost?” Odgovor je u tome, što iza te činjenice stoji svemogući Bog. Bog je dao obećanje koje je ispunio, s nama je, ako smo zdrave pameti da povučemo jedan zaključak. Ili ćemo ostati vjerni sv. Petru i spasiti duše naše, ili ćemo iznevjeriti i onda otpasti. Jer, dragi vjernici, kada Bog odgovara, onda nema mjesta kolebanju.
Sin Božji obećao je sv. Petru u Cezareji Filipovoj: “Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Što svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.” Kada ljudi nešto     obećavaju, onda se to može ili ne mora dogoditi, ako, međutim, Bog obećava, onda znamo, prema riječima Svetoga Pisma, da ne kasni Gospod sa svojim obećanjima.

Zato vidimo kako je Krist nakon svog slavnog uskrsnuća predao Petru vrhovnu vlast riječima: “Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje.” Govoriti dalje o Crkvi Kristovoj, a bez sv. Petra, znači Boga nazvati lašcem. Zato nije čudo, kada je Francuz Barane odgovorio Napoleonu na pitanje da li Crkva može postojati bez pape, da Crkva može biti bez pape isto tako kao i Napoleonova vojska bez Napoleona. Pošto je sv. Petar ostavio svijet, a Crkva ima trajati do konca svijeta, onda je jasno da vrhovna vlast u Crkvi prelazi na nasljednike Petrove, kao što je to odredio Isus Krist. Svakom čovjeku zdrave pameti jasno je da za postignuće svog vječnog cilja mora ostati vjeran Crkvi, kojoj je papa glavar.

Prigovori protivnika, da je Katolička Crkva intolerantna, bez temelja su. Ako ima na svijetu krivotvorenog novca i robe, onda smo dužni na to upozoriti. Ali isto tako i još više, dužni smo upozoravati ljude na duhovne krivotvorine, jer se radi o neizmjerno većoj šteti.

Prigovori su bez temelja, jer Katolička Crkva ne kaže koji će se čovjek i gdje spasiti ili ne, nego upozorava ljude kako će se spasiti. Sud o tome pripada samo Bogu. Kada naglašujemo dužnost vjernosti prema sv. Petru do groba, ne iznosimo intoleranciju prema nijednoj osobi, nego iznosimo odgovor istine protiv laži, koja je protiv Boga, koji ne trpi nikakvih drugih bogova.

Dragi vjernici, kroz čitavu povijest Crkve kušali su protivnici da se nabacuju blatom na vrhovne predstavnike Crkve, na nasljednike sv. Petra. Ovo nas ne smije pokolebati, jer nikad vrhovni predstavnici Crkve nisu utvrdili da nema ljudskih slabosti kod njih pojedinaca.

Ali Božja providnost bdije nad nasljednicima sv. Petra, i to nitko ne može poreći. Povjesničar Gregorovius, koji nije bio sklon papama, napisao je: “Povijest nema dovoljno junaka, a da bi mogla približno ocrtati djelatnost i neizmjernu slavu papa.”

Kada ističemo svoju vjernost sv. Petru i njegovim nasljednicima, s ponosom ističemo i ponovno obećajemo i prisežemo vjernost. To je i pitanje našeg obraza i časti. Nitko s malo trunka poštenja neće odobriti postupak jednog Jude, koji je za 30 srebrnika prodao svog učitelja i dobročinitelja.

Svaki pošten čovjek osjeća da je to čin podlosti. A kolika smo dobročinstva mi primili od vrhovnog glavara Katoličke Crkve, o tome ćemo se uvjeriti jednom, kad stupimo s onu stranu groba.

U minulom svjetskom ratu jedan francuski kapetan tražio je jednog teško ranjenog vojnika u streljačkom jarku. Najednom je začuo povik: “Upomoć!” Požurio je i našao teško ranjenog vojnika između dva mrtvaca. Ranjeni upita: “Gospodine kapetane, da li ste možda svećenik?” “Nisam”, reče kapetan, “ali ću vas odvesti u previjalište, gdje ćete ga naći.” “Gospodine kapetane”, reče vojnik, “ja dugo vremena nisam ni u što vjerovao, ali vratila mi se vjera mog djetinjstva. To mi je vratio mrtvi drug. On je zvao svećenika, a pošto ga nije bilo, zamočio je prst u vlastitu krv i napisao riječi: Ja sam kršćanin i ostajem vjeran Bogu do zadnjeg daha.”

 

I mi, dragi vjernici, obećajemo, da – ako bude potrebno – pokažemo našu vjernost do posljednje kapi krvi, jer znamo kome prisežemo vjernost. Prisežemo je samom osnivaču Crkve Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. Za one koji bi se pokolebali, a to su plašljivci, kažemo što piše pred crkvom Sv. Petra u Rimu.
Tamo su tri rečenice: “Krist pobjeđuje. Krist vlada. Krist zapovijeda .” Sigurno je, da ništa i nitko ne može natjerati u laž ono što je obećao Isus Krist sv. Petru, kada je rekao: “Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Što svežeš na zemlji, bit će svezana na nebesima, što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.” Amen.

 

Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist!

Iz nagovora mladeži, nepoznat dan, mjesto i povod nagovora, godine 1944.

Pesimizam? Ne! Jer ta biljka nalazi plodno tlo samo ondje, gdje je nestalo vjere u Boga, u Krista. Na kršćanskom, katoličkom tlu nema joj mjesta.
U jednoj amerikanskoj školi raspisali su nagradu za najbolju misao koju jedan učenik iznese. Rečenica koja je donijela nagradu, glasila je: “Ljudi mrmljaju, što je Bog ruži dao trnje. A zar ne bi prije morali zahvaljivati Bogu, što je dao da na trnju raste ruža?” Svi danas mrmljaju, padaju, štoviše, u bjesnilo da nas je Bog pohodio s ovako teškim jadima. Ljudi postaju krajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. Uzmite samo, koliko danas teče suza na zemlji. A nema li baš tu prilike svaki iole plemenit čovjek da pokaže svoju sućut prema onima koji plaču? Ako im ničim ne može pomoći, može im uputiti barem lijepu riječ, koja često puta više vrijedi nego ne znam kakav dar uz namršteno lice.
Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego uvis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada. Kad čovjek svršava, onda Bog tek počinje!
Pogledajte jedan sag sa stražnje strane. Nećete ništa vidjeti doli zbrku amo-tamo isprepletenih konaca. Pogledajte sprijeda, vidjet ćete često prekrasne figure. Sadanji događaji u svijetu tako su zamršeni.

A nije ni čudo, jer ih gledamo s obratne strane, iz preuskog vidika ovoga zemaljskog života. Bog ih gleda s prave strane. Gleda i zadivit će nas jednom i s ovim događajima, kad budemo vidjeli da su sve niti sadanjih zbivanja bile u Njegovoj ruci, da se postigne ono što je za nas najbolje. Sursum corda!

 

Sudbina domovine odlučuje se na bojnim poljanama; ona se još više odlučuje na domaćim ognjištima, u obiteljima!

Poruka članovima i članicama seljačke omladine Katoličke akcije za godinu 1944. (1. dio)

Kažu da je Napoleon, nakon što je bio okrunjen za cara pošao u Milano, da primi i kraljevsku lombardijsku krunu. Došao je dan krunidbe. Kruna je bila na oltaru. Napoleon je pograbi, stavi je na glavu, i okrenuvši se prema svojoj okolini, progovori ponosno: “Krunu mi je dao Bog. Jao onome, koji bi ju dirnuo!”

Kakvom li je divnom krunom okrunio Bog svaku pojedinu djevojačku dušu! Napoleonova kruna u usporedbi s ovom nije ni spomena vrijedna. Jer djevojačko poštenje i nevinost nadilazi svojom vrijednošću i najsjajnije vladarske krune. Ta ne govori Sveto Pismo uzalud: “Milina je nad milinama čista žena. Ništa ne prevagne čistu dušu!” (Sir 26,19). Ali, strašna je i bolna stvar u ovo naše doba da mnoge djevojke nemaju ponosa da ustanu na obranu svoje krune, svoje nevinosti. Gledamo tolike ruševine djevojačke časti, ruševine, koje svojim grozotama nadilaze ruševine i najstrašnijih ratnih razaranja.

Hrvatske katoličke djevojke! Više ponosa na svoju djevojačku čast! “Ne dajte”, veli Isus Krist, “svetinje psima, ni ne bacajte biserja svoga pred svinje, da ga možda ne pogaze nogama svojim i okrenuvši se ne rastrgaju vas!” (Mt 7,6).

Više svijesti odgovornosti! Domovina Hrvatska krvari iz stotina rana. Da li se pristoji hrvatskoj katoličkoj djevojci da trati vrijeme i novac na ludorije današnje mode, dok tisuće siročadi luta okolo bez oca i majke, bez kruha i ruha?

Više požrtvovnosti! Bog vas je obdario više nego muškarca samilošću prema onima koji trpe. A danas je patnika pun svijet. I u našoj domovini. Neka se na djelu pokaže hrvatska katolička djevojka! Da jedna raspuštena, propala djevojka ne smaže u sebi oduševljenja za rad među onima koji trpe, to je razumljiva stvar. Grijeh je u njoj porušio ideale, kao što i mraz ofuri bijele cvjetove. Ali djevojka koja nosi Boga u duši, ne pozna poteškoća ni granica u radu za dobro bližnjega svoga.

Poruka članovima i članicama seljačke omladine Katoličke akcije za godinu 1944. (2. dio)

Više svijesti povezanosti s onima, koje jednako misle i rade! Vi, seljačke djevojke, članice Katoličke akcije, niste hvala Bogu same ni osamljene. Tisuće ima djevojaka, koje nisu sagnule još koljena pred poganskim duhom vremena. Ima ih u Marijinim kongregacijama, križarskim društvima, u kruničarskim društvima, djevojačkim društvima i drugima.

Sve one jednako misle kao i vi, jer im je cilj Krist! Budite, dakle, složne sa svima njima u svemu, što doprinosi slavi Božjoj i spasu neumrlih duša! “Trostruki konopac ne kida se lako” veli Sveto Pismo!

Više nade u bolje dane! Kad čovjek gleda sav ovaj strahoviti metež u svijetu, mogla bi ga lako snaći napast da se upita: “Pa gdje je Bog, kad dopušta, da se ovako pljuje po Njemu? Da Crkva toliko trpi po svem svijetu?” Ali nemojte se varati! Nebo i zemlja će proći, ali riječi Kristove neće proći. A Isus Krist je rekao i ta se ne opoziva: “Ni vrata paklena neće je (Crkve) nadvladati!”

Više ljubavi k neumrlim dušama svojih drugarica u svijetu, koje ne idu pravim putem! Isus Krist dao je i život svoj za otkup grješnika. Nije li dužnost dobrim primjerom i lijepom sestrinskom riječi djelovati na zalutale, a nadasve pomagati ih molitvom, da se vrate na put istine i spasa?

Hrvatske katoličke djevojke! Ako se sudbina domovine odlučuje na bojnim poljanama, ona se još više odlučuje na domaćim ognjištima, u obiteljima! Unašajte u svoje obitelji pravi duh Kristov, tjerajte primjerom i riječju poganstvo iz svojih obitelji i iz obitelji svojih bližnjih, i vi ćete zadužiti domovinu barem toliko koliko i borci na bojnim poljanama!

Govor akademskoj mladeži na završetku uskrsnih konferencija nakon obavljene svete ispovijedi i pričesti, 28. ožujka 1943. (3. dio)

Njemački pjesnik Max Dauthendey umirao je za vrijeme Prvoga svjetskoga rata daleko od svoje domovine na otoku Javi u Indijskom oceanu. U njegovoj ostavštini našla se jedna Biblija, na čijem je zadnjem listu bilo pjesnikovom rukom napisano priznanje: “Subota, 30. 6. 1917. Pet sam mjeseci ovdje, šest tisuća stopa visoko. Danas ujutro, kad sam pročitao pedeseti i šezdeseti psalam, doživio sam jednu spoznaju. Spoznao sam da postoji osobni Bog. Kakva li je divna sigurnost s obzirom na moj životni cilj ušla danas u moje srce! Bog živi, osobni Bog živi, a kroz njega živi sve što živi!”

A ako, katoličke akademičarke i akademičari, ako osobni Bog živi kao što živi, ono nam se samo nameće pitanje: “Quis non timebit Te, o rex gentium? – Tko da se ne boji Tebe, o kralju sviju naroda?” (Jr 10,7). I kamo drugamo nego u ludnicu spadaju oni koji bi htjeli teoretski priznavati Boga, a život si na zemlji udesiti potpuno prema hirima svoga srca?

Boga se boj, govori Sveto Pismo, Boga se boj i zato vrši zapovijedi njegove! I nisu li upravo mnogi i premnogi katolici krivi da je došlo do ovoga žalosnoga stanja stvari na zemlji do kojega je došlo? Žive tako da ometaju rad Crkve i sramote kršćanstvo danas, kad više nego ikada osjećamo potrebu kršćanstva iz  apostolskih vremena, kad nije bilo ni bogataša ni siromaha, ni Židova ni Grka, nego su svi bili jedno srce i jedna duša.

Katoličke akademičarke i akademičari! Nikada zato nije bila vaša odgovornost tako velika, kao što je danas. Ako smo iskreni, moramo reći da je staro poganstvo u poredbi s poganstvom našega doba još uvijek bilo bolje. Jer staro je priznavalo potrebu kakvih-takvih bogova i oltara. Novo obožava samo sebe, sam smrad u kojem se valja. Staro je imalo bar neko poštivanje prema obitelji, novo pozna samo “druga i drugaricu”, koje slučaj privodi i razvodi kao i pseta. Staro je poštivalo zakone kako-tako, moderno hoće da svaki sebi bude zakon. Staro je poznavalo kakvo-takvo pravo, moderno pozna samo silu kao izvor svega prava.

I jer smo tako duboko pali, zato treba i izvanrednih srdaca i duša koje će pomoći spašavati, kao što želi i Carrel, čovjeka i njegovu civilizaciju. Ali mi, dakako, gradeći samo na onom temelju, kojeg je Bog označio. Treba nam junačkih duša.

Žrtva se ukazuje kao nužan uvjet života!

Govor akademskoj mladeži na završetku uskrsnih konferencija nakon obavljene svete ispovijedi i pričesti, 28. ožujka 1943. (4. dio)

Jer ovo naše vrijeme, kako je to lijepo rekao Osservatore Romano u jednom članku, ovo naše vrijeme “nije vrijeme redovite administracije, nego izuzetak, u kojem se zahtijeva plemenština i to radikalna, herojske geste, pa čak, ako hoćete, i ludosti svetaca, pred kojima će svijet ostati zapanjen nad preobražavajućom snagom Crkve. U tim časovima velike kršćanske revnosti Duh Sveti je na poseban način budan i prisutan među nama. Zastrašujući primjer Ananije i Safire, koji su lagali Duhu Svetome, htijući se prilagoditi nekom srednjem putu, može nam svima biti tragičan znamen da će kršćanina, koji ne zna biti na visini kršćanina, danas-sutra stići kazna Božja”.
Bilo bi dobro da si to zapamte oni kratkovidni ljudi, koji se usuđuju davati lekcije još i sada o nekakvom katoličkom klerikalizmu, makar i stidljivo iza ugla. Katoličke akademičarke i akademičari! Puno se govori danas, kako vidite, o obnovi čovjeka, o obnovi ljudskoga društva. I mnogo se rasprava piše i knjiga izdaje o tome. Ali Sveto Pismo dalo je jedinstveni i sigurni recept, kojeg ništa drugo ne može nadoknaditi: “Deum time et mandata eius observa, hoc est enim omnis homo! – Boga se boj i zapovijedi njegove vrši, to je naime potpun čovjek!”
Pisac August Strindberg malo prije svoje smrti držao je sam nad sobom neke vrsti sud o svojoj prošlosti. Rezultat je sažeo u riječi: “Kratko rečeno, ja pripisujem svu svoju nesreću jednom razlogu, a taj je, da sam bio bezbožan. Jedan čovjek, koji je prekinuo vezu s Bogom, ne može imati blagoslova. Sve brbljanje, da je svatko svoje sreće kovač, nije drugo nego prazna pljeva. Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se muče, koji je grade! To je čitava istina!”
Kamo sreće da je takav sud držao malo prije, dok je još bio pri životnoj snazi. Možda bi tisućama drugih bio pokazao put k sreći, a i sam bi ga bio našao. A ovo naše doba? I ono može glatko reći da svu svoju nesreću mora pripisati samo jednome razlogu, a to je svome praktičnom bezboštvu. Jer onaj koji je prekinuo vezu s Bogom, ne može imati blagoslova Božjega, ne može u zadnjoj liniji biti valjan čovjek. Sve brbljanje, da je svatko svoje sreće kovač, nije ništa drugo nego prazna slama. Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se muče, koji je grade.
Prave, čestite i valjane ljude stvara strah Božji. A takovih treba mnogo, vrlo mnogo i domovina i Crkva. Preko njih će se onda blagoslov Svemogućega izlijevati posvuda. Zacijelit će brzo rane koje je zadao ovaj rat. Izgradit će se brzo porušene kuće, crkve, škole, mostovi. Zavladat će opet žuđeni mir u obiteljima, u čitavom narodu. Ne zaboravi toga nikada, draga katolička akademska mladeži, ako hoćeš da vidiš bolje dane za sebe, svoj narod i domovinu.

Pripadnici sviju klasa bez razlike djeca su jednoga te istog Oca nebeskog

Uskrsna poruka hrvatskog metropolita, na zagrebačkom radiju, 7. travnja 1939. (2. dio)

S katedre boljševizma slušamo riječi da samo stanovite klase imadu pravo na život. S katedre rasizma slušamo riječi da samo stanovite rase imadu pravo na život. S katedre političkih stranaka slušamo riječi da samo pripadnici stanovitih stranaka imadu pravo na život. S tih i drugih katedara ovoga svijeta slušamo nauku sile i prijetnje, nauku osvete i mržnje, nauku tlačenja slabih i nemoćnih, dok u isto vrijeme s katedre Kristova križa odzvanja riječ – Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine!

I doista ne znadu što čine! Zar nisu pripadnici sviju klasa bez razlike djeca jednoga te istog Oca nebeskog, „koji daje da se sunce Njegovo rađa nad dobrima i zlima i kiši nad pravednima i nepravednima!“ (Mt 5, 45) Zar nisu pripadnici sviju rasa bez razlike tvorevina jednog te istog Stvoritelja, koji je stvorio „pusillum et magnum“ (Mudr 6,8), malo i veliko! Zar nisu pripadnici sviju stranaka i organizacija u prvome redu sinovi Onoga koji je rekao: „Sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite tako i vi njima, jer je to zakon i proroci!“ (Mt 7, 12)

Veliki je petak! Dan Kristove smrti na križu. Dan konačne pomirbe neba i zemlje, Boga i čovjeka. „Oče oprosti im jer ne znadu što čine“, moli Isus Krist. I na molbu Sina svoga, koji po riječima sv. Pavla „bi uslišan za svoju smjernost“, spreman je Otac nebeski oprostiti svima. Ali, valja da se ponovi prizor skrušenog razbojnika na križu.

Bog je spreman da svima oprosti i primi ih u očinski zagrljaj. I one koji su Mu zanijekali egzistenciju i otpali od vjere; i onima, koji su proklinjali Njegovo sveto ime, onima, koji su tlačili Crkvu koju je osnovao da ljude vodi k spasenju; i onima koji su teško zanemarili sredstva milosti, koje im je svakodnevno pružao preko svetih sakramenata i svete  misne žrtve; i onima kćerima i sinovima koji su se teško ogriješili o ljubav prema svojim roditeljima; i onim roditeljima koji su se teško ogriješili o ljubav prema svojoj djeci, i ženama koje su pogazile bračnu vjernost; i muževima koji su odbacili zakonitu drugaricu života, da se gonjeni slijepom strašću pridruže drugoj; i ubojicama i razbojnicima; i otimačima tuđeg imetka; i tlačiteljima sirotinje; i širiteljima zabluda; i propagatorima ideja koje razaraju svijet.

Ali tko da izbroji ljudsku bijedu? Nju znade samo Bog. Ali jedno znademo, jer nam je On rekao: „Ako budu grijesi vaši kao škrlet, postat će bijeli kao snijeg, ako budu crveni kao grimiz, postat će bijeli kao vuna!“ (Iz 1, 18) Bog je svima spreman da oprosti i da prigrli skrušenog razbojnika, čovjeka grješnika.

Uskrsna poruka hrvatskog metropolita na zagrebačkom radiju, 7. travnja 1939. (3. dio)

Ne čudite se, ako grješnika zovemo razbojnikom u odnosu prema Bogu. Jer on ne uzima samo ono što je tuđe kao tat, koji u potaji odnosi tuđu imovinu. Grješnik postupa prema Bogu kao razbojnik, jer oduzima Bogu dužnu čast, onda kad ga On gleda. Zato razumijemo one pune kajanja riječi Davida kralja nakon preljuba koji je počinio i umorstva svoga vjernog vojnika: „Tibi soli peccavi et malum coram Te feci! Tebi sam, Gospodine, jedinom sagriješio i pred Tobom zlo učinio!“ (Ps 50, 6)  „Pred Tobom, dok si me Ti gledao, jer su oči Tvoje sjajnije od sunca.“ (Sir 23, 28)

Ali dovoljno je skrušeno priznanje krivnje, da od razbojnika u tren oka postane najbolji prijatelj Kristov, prijatelj Božji. Bog je u svemu neizmjeran, a tako i u praštanju i u nagrađivanju. I tko se pred njim sam optužuje, toga On odrješuje, dok oholice i umišljene veličine pušta da se strovale tako duboko, kako su se visoko htjeli da uspnu bez Boga i protiv Boga.
Veliki Petak je danas! Dan pomirenja neba i zemlje, Boga i čovjeka. O vi svi, koji možda ćutite breme grijeha, grižnju savjesti, i blizu ste da zdvojite, podignite oči svoje na Golgotu prema Kristu Spasitelju, pa ćete čuti utješni glas: – Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine!

Ako se nije prevario u svojoj nadi razbojnik na križu razapet uz Krista, kad je molio: „Gospodine, sjeti se mene, kad dođeš u kraljevstvo svoje“, nećete se prevariti ni vi, ako pokucate na vrata milosrđa Božjega u svetoj uskrsnoj ispovijedi. Razbojnik je čuo utješne riječi: „Zaista ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju!“ A vi ćete u svetoj ispovijedi čuti utješne riječi oproštenja grijeha, po zamjeniku Božjem svećeniku. Upotrijebite priliku. Veliki Petak se ponavlja jednom u godini. Tko zna neće li vam ovo biti zadnji u životu. Zato vam dovikujem s prorokom: „Danas, kad čujete glas njegov, nemojte da otvrdnu srca vaša.“ (Ps 94, 8) Isus Krist moli za vas s drva križa. Poslušajte glas Njegov.

Molimo za cio svijet, najprvo za one koji su zalutali s puta pravde i istine, da se vrate natrag k Ocu nebeskome. Ako biste prezreli glas ljubavi Njegove, onda biste morali neminovno da jednom iskusite svu gorčinu prezrene ljubavi Božje.

Dva su razbojnika bila razapeta uz Krista Gospodina na križu. Ali je samo jedan od njih upotrijebio priliku. Iskreno je požalio svoje teške prestupke i gle, taj, koji je bio prezren i odbačen od svega svijeta kao izrod ljudskoga društva, prvi je unišao s Kristom u raj. S Isusom je umro, ali je i s Isusom i uskrsnuo, da se s njime raduje zauvijek. Umrimo i mi grijehu, da živimo s Kristom za vijeke! A nema ni na zemlji uskrsne radosti u duši čovjeka, koji neće da se odlučno raskrsti s grijehom!

 

Ne može biti siromah onaj koji nosi Boga u duši

Nagovor rudarima u Mihovljanu protiv komunizma i nove poganštine, 7. lipnja 1936. 

Draga braćo rudari i ostali ovdje sakupljeni vjernici!

Makar zaokupljen mnogim poslovima, rado sam se odazvao vašem pozivu, da blagoslovim ovaj vaš rudarski barjak. Prvo zato da odam poštovanje vašem mučnom radu sa strane svete Crkve, koja i u najzadnjem radniku gleda dijete Božje, te koja i najniži rad visoko cijeni i poštuje. A kako i ne bi, kad ga je svojim divnim primjerom posvetio i oplemenio sam Spasitelj Isus Krist. Odazvao sam se i zato da vidim živu vjeru vašu u doba kad se toliki krivi nazori i nauke nastoje unijeti u naš vjerni hrvatski katolički narod.

Zamolili ste za vaš barjak blagoslov svete Crkve. Vidim na njemu sliku sv. Josipa, uzor radnika i hranitelja Svete Obitelji. Vidim na njemu sliku sv. Barbare, djevice i mučenice, zaštitnice rudara. Nije li sve to glasan vaš odgovor, glasniji nego ikakove riječi, da vi nećete da čujete o onom bezbožnom pokretu koji nosi ime komunizam? A kako bi drukčije moglo i biti, nego da ga vi odbijete od sebe kao kugu, kad taj pokret, kako se danas iskazuje, nije niti ljudski, niti katolički, niti hrvatski.

Nije ljudski, jer propovijeda nasilje, palež, ubojstva, pljačku. Ne samo propovijeda, nego izvršuje, kako svjedoči bijedna Rusija, gdje su njegovi vođe u par godina postrijeljali i poubijali više radnika i seljaka, nego najokrutniji carevi kroz stoljeća. Nije taj pokret niti katolički, jer niječe besmrtnost duše i zabacuje vjeru u osobnog Boga i istine od Boga objavljene.

Nije ni hrvatski, jer ga nisu stvorili sinovi hrvatskog naroda, nego tuđinci bez Boga i vjere, koji bi naš narod, kad bi samo mogli, najradije utopili u žlici vode, kako veli naša narodna riječ. Današnjom vašom slavom vi kazujete glasnije nego ikakovom riječi svemu svijetu, da želite raditi ne pod crvenom moskovskom zastavom, nego pod zastavom svete Crkve rimokatoličke, u kojoj ste rođeni i odgojeni, uvjereni da su jedino njezina načela kadra osigurati pošten i uredan život među ljudima.

Već malenoj djeci bez razlike usađuje Crkva u dušu onu opomenu Sv. Pisma, da je uskraćivanje zaslužene plaće u nebo vapijući grijeh. „Gle plaća poslenika koji su želi njive vaše, a vi ste im otkinuli, viče, i vika žetelaca dođe do uši Gospodina četa.“ (Jak 5, 4) Ako se pak poslodavci ne budu držali zakona Božjega, nikakvi ljudski zakoni neće pomoći. Zato je najzadnji seoski katekizam veće jamstvo za pravedno uređenje radničkih plaća i sigurnost poduzeća, nego sve rasprave i agitacije komunističkih propovjednika.

Crkva je, dakle, tražila pravedne plaće za radnike davno prije nego se uopće čulo što su to komunisti. Crkva je dizala svoj glas protiv nasilja i raznih mogućnika davno prije, nego je itko sanjao o komunizmu.

No Crkva nije demagog, već postupa razumno te u isto vrijeme dok traži za radnike od poslodavaca pravednu plaću, traži i od radnika da ne traže od poslodavaca nemoguću plaću, jer inače propada i poduzeće i radnik.

Crkva dakle postupa razboritije, nego komunizam koji propovijeda klasnu borbu. Kad, naime, jedan vol vuče naprijed, a drugi natrag, onda će puknuti jaram, a kola i dalje ostati u blatu. Kad pak složno potežu, ostat će i jaram čitav i kola će izaći na suho.

Klasna borba vodi čovječanstvo u propast, a staleška solidarnost brzo će izvesti čovječanstvo na čistac. Vi, evo, hotjeste pokazati ovim blagoslovom vaše zastave da se želite ravnati u svom životu načelima svete Crkve, tj. načelima kršćanske pravde i kršćanske ljubavi.

No, gledajući vas okupljene ovdje u hiljadama i radnike i seljake, uvjeren sam da je blagoslov ove vaše zastave sa slikom sv. Josipa i sv. Barbare vaš najljepši odgovor na čudne pokušaje nekojih ljudi, koji bi htjeli da u hrvatski narod opet uvedu neko novo poganstvo.

Počelo se čak govoriti o nekom štovanju sunca kao kakvog božanstva. Ne vjerujem da bi se našlo ozbiljnih ljudi koji bi to nastojali uistinu provesti. Ali je dužnost naša kao pastira stada Gospodnjeg, da se odlučno odupremo i samoj pomisli da se narod hrvatski odvede u novo poganstvo, zvalo se kako mu drago, i odvrati od štovanja osobnog Boga i vjerovanja Bogom objavljenih istina.

Nisu takovi pokušaji ništa novo u povijesti čovječanstva. Spominje ih već Knjiga mudrosti u Sv. Pismu i ovako ih oslovljuje: „Bezumni su svi oni, koji ne poznaju Boga i koji iz vidljivih dobara nisu mogli upoznati Onoga, koji jest, niti promatrajući djela upoznati tko im je Tvorac; nego su ili vatru ili vjetar ili zrak ili krug zvijezda ili veliku vodu ili sunce ili mjesec smatrali bogovima, upravljačima zemlje. Ako oni zaneseni ljepotom njihovom smatrahu njih bogovima, morali su znati, koliko odličniji mora da bude njihov Gospodin. Početnik naime ljepote stvorio ih je. Ili ako su se divili njihovoj moći i djelotvornosti, morali su razumjeti da je   Onaj, koji ih je stvorio jači od njih. Jer iz veličine stvorene ljepote može se usporedbom upoznati njihov Stvoritelj.“ (Mudr 13, 1-5)

Zar se može i smije ikoje stvorenje usporediti sa Stvoriteljem i s Bogom našim? Zato Sv. Pismo u isti mah dok hvalu odaje Bogu živomu i pravomu – „A Bog je naš na nebesima, čini sve što hoće.“ (Ps 113, 3) – ruga se duhovito idolopoklonicima: „Idoli su naroda srebro i zlato, djelo ruku čovječjih. Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice imaju, a ne mirišu.
Ruke imaju, a ne pipaju, noge imaju, a ne hode, ne puštaju glasa iz grla svojega. Tako su i oni koji ih čine i svi koji se uzdaju u njih.“  (Ps 113, 3-8)

Kad bi se hrvatski narod bio uzdao u takove bijedne lažne bogove, onda bi ga već davno bilo nestalo sa lica zemlje, kao što je nestalo i Obra i Avara i Huna i raznih drugih divljačkih horda. On se uzdao u Boga Svemogućeg na nebesima, i zato se na njemu ispunila ona riječ Sv. Pisma: „Jer se je u Mene uzdao, oslobodit ću ga.“ (Ps 90, 14)

On će se i dalje uzdati samo u Vječnog Svemogućeg Boga, Stvoritelja neba i zemlje, za kojega veli sv. Pavao apostol: „A kralju vjekova besmrtnomu i nevidljivomu jedinomu Bogu čast i slava u vijeke vjekova!“ (1 Tim 1, 17) I dok se bude uzdao u tog vječnog, svemogućeg i nepromjenljivog Boga i štovao sveti zakon Njegov, dotle, i samo dotle, može da bude sigurna njegova narodna budućnost. Tu živu vjeru pak htjeli ste vi ovdje u tolikom broju danas sakupljeni, i rudari i seljaci, da ispovijedite, prigodom blagoslova ove zastave.

Draga radnička i seljačka braćo! Mnogo se toga udružilo danas da vam iščupa iz srca i odvrati od vašeg vječnog cilja, obećavajući vam raj na zemlji. Hoće vas tobože osloboditi proleterstva materijalnog. To je vrlo dobro, ali je zlo to da, dok vas hoće osloboditi ovoga, čine vas u isti mah proleterima ne samo tijela, nego i duha. Ne može biti siromah onaj koji nosi Boga u duši, ali je velik bijednik kraj svega bogatstva onaj, koji izgubi Boga.

Glasoviti francuski biskup Fenelon bio je vrstan odgojitelj. Na Badnjak jedne godine pozove trojicu radnika da mu načine božićne jaslice. I kad je navečer dijelio svojoj služinčadi božićne darove, pozove i onu trojicu radnika da i njih nadari. Kad su došli pred njega reče im: „Evo, ovdje su na stolu tri zlatna dukata i tri dobre knjige. Svaki od vas neka si bira ili jedan dukat ili jednu nabožnu knjigu.“

Dvojica radnika odmah pograbiše svaki po jedan dukat. Treći radnik časkom je krzmao, a onda posegne za jednom knjigom i rekne: „Ja imam kod kuće staru majku koja je slijepa. Ja ću joj u zimi čitati iz te knjige navečer, da joj olakšam breme života.“ Biskup se nasmiješi i rekne mu: „Otvorite prvu stranicu knjige.“

Radnik ju otvori i gle, na prvoj strani nađe prilijepljena tri zlatna dukata. Možete si predstaviti kako su druga dvojica bila uzbuđena. I jer im je biskup čitao na licu njihovu zaprepaštenost reče im: „Tko hlepi za zlatom više nego za onim što koristi njegovoj duši, taj se mora zadovoljiti bijednim zemaljskim dobitkom. Tko pak teži za vječnim nebeskim dobrima, dobiva i zemaljska k tome“. Zato je rekao Krist: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se dodati.“ (Mt 6, 33)

 

Stepinčeva molitva Gospi za Hrvatsku
Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo,
moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske!
Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost
Tvoju
izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim
za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda
te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina
isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov,
pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.
Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih.
Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda
kroz vjekove iskazivao.
Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare,
cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja.
Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve
provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju
i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života
da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen
kardinal Alojzije Stepinac

Molitva bl. Alojziju Stepincu

“Fiat voluntas tua”

Gospodine, poslao si nam blaženog kardinala Alojzija Stepinca kao savršen primjer vjere u Tebe i ustrajnosti u molitvi. Pomozi nam da i mi slijedimo Tebe i širimo Tvoju ljubav svima i bez obzira na sve prepreke i okolnosti.

Mnogi su htjeli srušiti kardinalov kršćanski duh, no on je pretrpio sve kušnje i Tvojom milošću pobijedio u borbama života.

Daj i nama toliko snage i mudrosti da do kraja svog zemaljskog života hrabro idemo naprijed, podignute glave kroz sve oluje, s Tobom rame uz rame.

Katarina Elisa Jurić

  • Podijeli